05.11. nedjelja. Bolovi su se smanjili, a dosada u nemoći, počela je boljeti do te mjere da sam krenuo tipkati kažiprstom lijeve ruke kojem bi tu i tamo uskočio u pomoć prstenjak. Kada bi to raspored na tipkovnici činio smislenim.
U stvari, događaj/post počinje ovako…
01.11. Dan svih svetih, praznik. Budim se prije zore i izlazim na terasu.
Vaauuu, kakvo nebo! Gledajući s otoka Ugljana izgleda čarobno. Spuštam pogled ka Zadru koji jednako lijepo sjaji i mislim si. Unatoč tome što sam danas odlučio odvoziti dionicu Iron mana (180 km), ovo sam morao pogledati s mjesta odakle se to ipak najbolje vidi. Tvrđava Sv. Mihovil. Kažu da se s Mihe vidi dvjestotinjak dalmatinskih otoka.
Temperatura dozvoljava ljetni outfit tako da na brzaka oblačim prvo što mi je palo pod ruku, a to još nikada nije bilo štof odijelo. 😆 Radi se o samo 6 km i cca 300 m nadmorske. Obuvam jedne, iz kolekcije tenisica i krećem. Tisuće točkica na nebu i mala vremenska prilagodba su mi omogućavale da se bez naglavne lampe prošuljam uskim uličicama Preka, ravno prema vrhu.
U jednom trenu sam pomislio ako me u toj tišini i mraku netko zaustavi i nešto pita, zbog mojeg čistog purgerskog izgovora, vrlo lako bi mogao pomisliti da je Crni Džek počeo operirati po otocima. Provukao sam se poput sjene i već nakon prelaska magistrale shvatio koja me scena čeka „gore“.
Po putu se u više navrata vidjela slavna tvrđava, „uklesana“ u zvjezdano nebo i već je to oduzimalo dah. Točno u 6:15 bio sam na vrhu.
Po putu se razdanjivalo, a kad sam stigao na vrh, nebo je bilo osvijetljeno disperzivnim svijetlom bez jasnog izvora. 50 nijansi plave s blagim prelaskom u žutu. Nakon petnaestak minuta, tamo negdje iza brda koja čuvaju leđa Biogradu, žuta postaje sve intenzivnija. Izlazi, obasjava i daje život svima i svemu. Pogledam u ruševnu tvrđavu obasjanu jutarnjim suncem, odjednom čak i ona izgleda puna života.
Taman sam krenuo nazad i shvaćam da na tvrđavi nisam bio sam. Dva čudnovata lika s hrpom opreme, ruksacima i stativima, veselo odlaze prema parkingu mrmljajući vjerojatno, da su ulovili fotke života ili komentiraju nekog čudnovatog lika. 👀 Ta vožnja je trebala biti na žgance. Ne nisu u navodnicima. 🚴 Dok sam kuhao žgance (puru, palentu) poznati prečki agronom donio mi je dvije sadnice smokve koje sam jučer naručio. Jedna dvorotka za jelo i jedna za sušenje.
Kažu ljudi da je visoke svijesti osoba koja bi znala da će sutra biti smak svijeta, a ipak bi danas posadila drvo. Ja ne znam da će sutra biti smak svijeta, ali znam da je osjećaj sadnje drveta doista poseban. Probajte. 🌳
Prvo sam doručkovao, zatim posadio spomenute ljepotice i polako se počeo pripremati za današnji pothvat. Vozio sam i veće ture tako da nisam ovome pridavao neku posebnu pažnju. Za ovakvu turu potrebno je odvojiti oko cijeli dan (iako sama vožnja traje 6-7 sati) i to mi je uvijek najveća prepreka, te je upravo to što sam sam, na otoku, u vrijeme državnog praznika, bio glavni razlog zašto da odvozim biciklistički dio Iron Man-a upravo danas.
Kompletan Half sam odradio također ovdje, prije samo mjesec dana, a izvještaj možete pogledati ovdje: https://www.facebook.com/petar.krpan.7334/posts/pfbid02bHkGJ8cK3CVfv7wfcB5oZxak9kLDmVR7hhvJurEps6PzFYmJCNNFwA44y46LhNkJl
Naravno da i dovođenje u takvu psihofizičku kondiciju također zahtjeva puno vremena, ali te konačne dionice uvijek uzmu cijeli dan. 180 km znači dva puna kruga Ugljan + Pašman, pa onda još do mosta i nazad u Preko. Oko 10 sati krenuo sam prema Tkonu. Za nekih sat vremena sam stigao u Tkon i shvatio da mi se ne da sjediti na kavi, te sam odmah krenuo put Mulina. Vozim, vozim, slušam mjuzu s mobitelskog zvučnika i uživam u prirodnim ljepotama otoka.
Lagano oblačan dan, bez vjetra i s temperaturom od 20 stupnjeva pomažu mi da držim (za moje pojmove) visoke prosjeke, bez pretjeranog umaranja. Prolazim Preko (cca 50 km) i idem prema Mulinama. Dolazim do T raskrižja i odlučujem da ću napraviti đir kroz Sušicu pa preko Ugljana nazad na glavnu cestu. Vrlo brzo sam zatvorio prvi krug koji iznosi cca 80 km. Tekućine imam i mislim da ću imati do kraja. Jedem standardno, datulje, kandirani đumbir i suhe smokve.
Ne osjećam nikakav gubitak energije.
Sve je O.K. i polako postajem svjestan da će biti samo pitanje vremena kada će današnja vožnja biti uspješno završena. Truć, truć, most, truć, truć pišanje, truć, truć datulje, truć, truć i eto mene ponovno u Tkonu. Ovaj put sjedam, naručujem kavu i Hidru, te na prepunoj terasi ljudi koji su na sebe obukli najljepše što imaju u ormaru, nadoknađujem izgubljenu tekućinu i odmaram.
Naravno, u čudnovatoj obleki i vidno znojan, nisam se baš uklapao ali jbg. uvik kontra. 😄
Nakon kraćeg odmora krećem nazad zatvoriti drugi krug. Prolazim most i pozdravljam se s Pašmanom, barem za danas. Kukljica, Kali, Preko i grabim prema Mulinama, sve bliže i bliže kraju ove vožnje.
Na 143 kilometru, ravna cesta, sumrak, vozeći ravno po magistralnoj cesti, iz suprotnog smjera, ravno ispred mene, automobil vrlo oštro prelazi u moju traku. Stariji gospodin skreće lijevo prema Poljani!! Nije me vidio ili što?!?!
Izvodim manevar izbjegavanja instinktivno kočeći. Izbjegavam auto, prelijećem preko bicikla i ateriram na cestu, dumtresbumžbengslap…i nakon par sekundi ustajem. Dedin auto na pola moje trake, izašao iz auta i nešto priča.
Utom dolazi Sandro, koji je došao iz mog smjera i čiji sam broj prvi put umemorirao pod „Spasitelj Poljana“.
Govori mi da sjednem u auto jer moram na hitnu. Iako sam ga uvjeravao da će sve biti O.K. i da nisam daleko od doma (nekoliko kilometara) Spasitelj je inzistirao jer me vidio na što ličim.
Naime, curilo je iz mene kao iz šuplje bačve, a najviše po licu, iz razvaljene arkade. U Kali smo stigli brzo i tamo su odradili osnovni pregled, higijenu rana te me poslali u Zadar. Moj spasitelj me odveo do broda kojim sam prešao u Zadar i taxijem do bolnice na hitni prijem. Slikanje, čišćenje rana i krpanje Krpana. 😖
REZIME:
Pukla desna ruka – longeta, rasječena arkada – mislim da su tri ili četiri šava, te jako natučena rebra. Koljena, oba dlana, desna lopatica i desni „bubreg“ slajsano u velike površinske rane.
Ima li neki dio da ga nisam spomenuo? Pero, kak si? Odlično! 😃
Po povratku na Ugljan me opet dočekao spasitelj velikog srca i tada sam saznao da se zove Sandro. Mislim si, iako je mogao naći i lakši način, ako sam sve ovo prošao da upoznam jednog tako velikog čovjeka, vrijedilo je. Koliko se sjećam, spomenuo je da je ispred njega bio još jedan auto ili čak dva. Oni su samo prošli i njih možda nikada neću upoznati. Sandro me vozi kući. Konačno kući. U dvorištu me čeka drugi neznani junak kojeg je Sandro angažirao da mi dopremi bicikl dok sam ja hodao po bolnicama.
Onako sav još u šoku, uzimam bicikl, zahvaljujem se i odlazim u kuću. Prijatelju s naočalama, hvala ti puno i naći ću te, da ti se dostojno zahvalim. Šjor, jel trebate još nešto? Hvala dečki, puno vam hvala, trebam samo odmor. O.K. i konjske tablete protiv bolova, što sam saznao negdje usred noći, ali s tim vas više ne bih zamarao jer je bilo bolno. Naime, nisam ih imao, čak ni u biciklističkoj prvoj pomoći koju uvijek nosim na vožnju. Sjećam se kome sam ih dao i doista su mu trebale. Baš kao sada meni u PM. Mama mi je uvijek govorila da ne ostavljam za sutra ono što mogu napraviti danas.
Eto, posadio sam smokve. 🍀
Kaže mi kolega „gle, kad se već desilo, napiši neki poučan post“.
Hm, ali ja uopće ne znam što bih mogao pametno reći osim da se to svima može desiti. Kao dugogodišnji motorist i cjeloživotni biciklist jednostavno znam da je to sve dio „igre“ jbg.
Tko se nije spreman nositi s rizikom, neka to ne radi. Kad uzmem u obzir da sam ove godine najmanje od svega vozio bicikl jer sam „tukao“ po trčanju, hodanju i plivanju, te da sam ukupno prevalio preko 3000 km, bez ijedne jedine ozljede. Samo trčanja sam ove godine imao preko 700 kilometara, bez ozljede. Kad uzmem u obzir da tako živim godinama, a ne sjećam se zadnje ozbiljne ozljede te činjenicu da će sve zarast 🤞 i da mi ni bicikl (izgleda) nije jako stradao…
Pero, kak si? SUPER! 👌
Jebote, ti si stvarno volja.
Ne, ja mislim da sam samo realan.
I još sam upoznao dobrog čovjeka što je danas rijetkost i dugo ti treba da budeš u nekog siguran.
Treba ti upasti u sranje, pa tek onda vidiš kakav je tko. Kaj ne? O.K. Treba imati zaštitnu opremu, svjetla, paziti na sto strana, kako bismo maksimalno prevenirali, ali ipak najviše treba imati sreće, jer vam se na svakom raskrižju može desiti da netko prođe kroz crveno, pa ipak ne stanete prije ulaska u raskrižje nego prođete kroz svoje zeleno, kao da su svi oko vas koncentrirani na vožnju, a znamo da nisu.
U potpisu maila jednog jako poznatog hrvatskog alpinista i mojeg instruktora alpinizma, je pisalo ovako nekako: „Brodovi su najsigurniji u luci, ali nisu izgrađeni da bi tu proveli život“.
Motoristi kažu: „Tko se vozi, taj i padne, a tko se digne, taj se opet vozi“ i zato, cesto, makadame, šumo i stijeno, vidimo se opet.
Preko, Ugljan, Sandro i prijatelju s naočalama, vidimo se uskoro…
Hvala svima koji su mi pomogli, a posebno mojoj (naj,naj,naj) boljoj polovici koja se vratila po mene samo dan nakon što je otišla, te bila moja spasiteljica iz jednodnevnog pakla nemoći u samoći.
Smokve?
Smokve su predivne i jedva čekam prve plodove.
Ovaj tekst napisao je živi čovjek. To je razlog zašto nije sve savršeno, zašto ste čitajući mogli osjetiti emociju i stoga nije nužno da se u svemu slažemo. Zaključci i razmišljanja napisani u tekstu proizašli su iz dugogodišnjeg biciklističkog iskustva. Kao autor ovog teksta, unatoč tome što sam ga natipkao kažiprstom lijeve ruke, 😵 dozvoljavam svima da ga slobodno koriste, dijele i kopiraju bilo koji njegov dio bez obaveze navođenja autora.
Stojte mi dobro i vidimo se na cesti!
