Nekakvim čudnim spletom okolnosti došao sam u kontakt s Jakovom i vrlo brzo odlučio: „Pružamo mu podršku!“.
Jakov Radić rođen je u Rijeci 2001 godine. Oduvijek je bio u sportu.
Kao dijete trenirao je triatlon, plivanje, vaterpolo, atletiku i nogomet. Triatlon je prestao trenirati u dobi od 14 godina.
Kao i svim triatloncima i bivšim triatloncima jedan od velikih ciljeva uvijek bude IRONMAN. Utrka je to koja se održava po cijelome svijetu, a zašto je izazovna govore udaljenosti koje je potrebno svladati da biste postali Ironman.
Radi se o plivanju u dužini od 3900 metara, nakon čega trčite do bicikla s kojim je potrebno prijeći 180,2 kilometra i nakon toga vas čeka ni više ni manje nego trčanje u dužini od 42,2 kilometra, odnosno maraton.
Za sve navedeno je ograničeno vrijeme na 16 ili 17 sati ukupnog trajanja. Mislim da ne treba posebno objašnjavati zašto je „Ironman“ onaj tko to odradi.
Jakov je završio IRONMAN za 13:07:35 što ga ne čini posebno jakim (ako se smije za čovjeka koji završi IRONMAN reći da nije jak) među ekipom koja je posvetila život utrkama ili ovoj utrci, ali kao 22-godišnjak je vjerojatno najmlađi Hrvat kojem je to uspjelo. Ukoliko je netko završio mlađi molimo da se javi kako bismo objavili demantiju i njegovo ime ako bude htio.
Uglavnom su na utrkama izdržljivosti ljudi više starosne dobi jer je za takve utrke prije svega potrebna „glava“, a tek onda fizička sprema. Jakov svakako „glavu“ već sada ima, ali ima i mladost, što bi moglo rezultirati s puno dobrih rezultata. Odlučio je kao prvi zadatak popraviti vlastito vrijeme na Lanzaroteu kojeg je ove godine završio, a zatim krenuti dalje u osvajanje natjecateljske scene.
Valja napomenuti da ljudi obično za prvu utrku odabiru lakše IRONMANE. To su oni koji nemaju puno visinske razlike, koji se plivaju u jezerima ili, još bolje, zatvorenim morskim uvalama i imaju temperaturne uvjete koji olakšavaju napor. Lanzarote, na Kanarskim otocima je sve samo ne ravan (cca. 2500 metara visinske), a i pliva se u oceanu što je također otegotna okolnost.
Iako bivši triatlonac, trenutačno nije član nijednog kluba i trenira sam.
Ukratko priča oko IRONMANA je išla ovako.
S prijateljem odlučuje da žele nastupiti. U međuvremenu je prijatelj odustao, a Jakovu je baš to bila dodatna motivacija da ne ostane sve samo na riječima.
Kako obično bude, kažu da ti Bog natovari onoliko koliko možeš nositi, krenuo je s intenzivnim treninzima negdje u 11-om mjesecu prošle godine. Ubrzo nakon što je dobio osjećaj da to i nije neostvariv cilj, završava na operacijskom stolu. Prsnuće slijepog crijeva s dodatnom komplikacijom, tako da jedva izbjegava sepsu. Operacija 18.1. i doktorova prijetnja da mora odustati od svega i izbjegavati fizičke napore barem 6 mjeseci nije bila dovoljna da već 1.3. opet navuče svu opremu i vrati se treniranju s još većom željom da „padne“ taj veliki IRONMAN 17.5.
Ostalo je samo dva i pol mjeseca za treniranje.
Osim što je u 10 dana bolnice i prvog podizanja iz kreveta smršavio 11 kilograma, u ta dva i pol mjeseca još smo imali ozljedu Ahilove tetive i samo dva tjedna prije utrke, pad. Pad je izgledao poprilično gadno, ali su ozljede uglavnom bile površinskog karaktera tako da ga ni to nije omelo.
Bilo je tu još gomila odgovaranja od bližih i daljnjih prijatelja i obitelji, ali Jakov je imao samo jedan cilj koji je već nekoliko minuta nakon prolaska kroz ciljnu liniju dobio nasljednika.
Naravno, kad su shvatili da je nepokolebljiv, svi redom pružili su podršku koja je itekako bitna za konačni uspjeh.
Jakov je IRONMAN-a odvozio na rabljenom Cannondale synapse , koji mu je ujedno bio i prvi full carbon bicikl u životu. Ako se stvari ne promjene, sljedećeg IRONMANA će napasti u sedlu TREK Madone 9.0, a želja mu je jednom sjesti u pravi TT bicikl koji će sigurno biti potreban za ostvarenje vrhunskog rezultata.
“Kako Ide” bike shop nikada nije na marketing gledao u smjeru sponzoriranja natjecatelja iz jednostavnog razloga što nismo vezani za neki brend pa su naši odgovori na slične upite uglavnom završavali ugodnim razgovorom i prosljeđivanjem upita nekome od uvoznika koji imaju interes i financijsku snagu pomoći natjecateljima.
Jakovljeva priča me se dojmila zbog više razloga, a glavni je upravo to što je sve napravio sam, tako da sam ovaj put odlučio napraviti koliko je u mojoj moći i pomoći mu da ostvari ciljeve koje si je zadao.
Pokušat ćemo pronaći sponzore koji bi željeli sudjelovati u priči o uspjehu, stoga molimo sve zainteresirane da nam se jave kako bismo dogovorili što i kako bi suradnja mogla izgledati, da svi budu zadovoljni.
Objavljivat ćemo treninge i rezultate, pratiti kako napreduje te svakako isticati sponzore koji se odluče pomoći da Jakov nastavi trenirati i ostvari čim bolji rezultat u budućnosti.
Mi ćemo ga „pokriti“ marketinški i medijski, a fokusirati se možemo na pomoć oko biciklističkog dijela. Svakako treba uzeti u obzir da se radi o tri sporta (plivanje, trčanje i biciklizam) te stotinu drugih troškova tako da je svaka i najmanja pomoć dobrodošla.
Iako smo tek krenuli u zajednički projekt nismo morali dugo čekati na prvog sponzora. Ekipa iz „Pile i vile bicikli“ nam je pomogla da zakoračimo na prvu (možda i najvažniju) stepenicu u poboljšanju biciklističkog rezultata.
Dobili smo „Bike Fitting“ u novootvorenom studiju, koji nosi svjetski poznati Retul certifikat.
https://www.piv-bicikli.hr/hr/bike-fitting/
Moram priznati da sam se i ja „ogrebao“ za mjerenje, tako da cijelo iskustvo mogu detaljno opisati i objasniti iz prve ruke, kao i pojasniti kome je doista potrebno i zašto.
Kako je sve izgledalo, što su nam radili i kakvi su bili rezultati, čitajte u sljedećem blogu.
I zato, stay tuned…
Unatoč tzv. AI, ovaj tekst je napisao živi čovjek. To je razlog zašto nije sve savršeno, zašto ste čitajući mogli osjetiti emociju i stoga nije nužno da se u svemu slažemo. Zaključci i razmišljanja napisani u tekstu proizašli su iz dugogodišnjeg biciklističkog iskustva. Kao autor ovog teksta dozvoljavam svima da ga slobodno koriste, dijele i kopiraju bilo koji njegov dio bez obaveze navođenja autora.
