Po onoj staroj, gdje ima volje ima i načina, okupila se poprilična ekipa prijatelja, poznanika, biciklista, planinara, fotografa, šetača, hedonista i njihovih obitelji, koji su odlučili najtoplije noći u godini prespavati na 1450 mnv, a iste te dane provesti negdje između 1450 i 2523 mnv, koliko iznosi visina najvišeg vrha kojeg smo obišli, Bobotov kuk.
Pitam se, kako li sam samo ja zalutao u ovu veselu družinu. 
Iako je za provođenje puno vremena u velikim društvima potrebna poprilična količina tolerancije ima to i svojih čari koje jednostavno nije moguće doživjeti u malim društvima. Najveća prednost je to što u principu uvijek imaš istomišljenika, odnosno uvijek imaš nekoga tko bi radio baš to što i ti, tko bi išao baš ovim putem, tko bi pio pivo, odmarao ili nešto treće. Ne, najveća prednost je to što uvijek imaš i nekolicinu koja se baš večeras odlučila zabavljati, malo se počastiti, zapjevati… tako da i to možeš baš svaki dan, ako želiš.
Nije bilo teško, među tolikim brojem ljudi pronaći i one koji, jako vole zavrtjeti pedale i ne pada im na pamet provesti vrijeme u prirodi bez bajkova, pa smo osim planinarske, imali i biciklističku sekciju. Sa mnom je bio moj vjerni pratitelj R Raymon Hardraynine 5.0 o kojem ću tek pisati.
Moja tročlana ekipica je odlučila usput pogledati što ima na Jahorini, čisto da prepolovimo put. Naravno da se u to ubraja i šetnja Sarajevom te neizostavno pretrpavanje kalorijama za koje uvjeravamo sami sebe da ćemo ih ionako uskoro potrošiti. 🤞
O pristupačnosti i srdačnosti domaćina je suviše trošiti riječi. To je to.
Jahorina je doista prekrasno mjesto čiji ljetni potencijal nikako nije iskorišten iako se vidi da se na ljetnoj sezoni jako radi. Nismo se previše micali od samog skijališta iz jednostavnog razloga jer nismo imali vremena, dva dana su taman dovoljna za upoznavanje osnova planine.
Naravno da smo jedan dan pješice prešli sve strmine i uspeli se na vrh, upravno skijaškim stazama, dok je drugi dan bio rezerviran za dugačku plavu stazu kojom smo odpedalirali na isto mjesto.
S vrha brda sam se sjurio po najzahtjevnijoj downhill stazi na Jahorini i mogu reći da sam se dobrano izdivljao i zadovoljio svoju žeđ za adrenalinom. Staza je stvarno „pikantna“ ali i vrhunski uređena tako da možeš voziti, ali možeš i VOZITI 
, s povremenim letovima dobrano iznad površine. „Vodič „ mi je bio neki mali šesnaestogodišnjak iz Beograda kojem je danas to već bio peti spust, a vozio je nekog brutalnog Norco-a. Nije bilo lako, ali sam uspio sakriti razliku od „samo“ tridesetak godina pa smo u ciljnu ravninu ušli jedan za drugim.
Na skijalištu cijelo ljeto radi gondola za koju možete kupiti „ski pass“ i bezbroj puta se uspinjati biciklom te uživati u uređenim stazama različitih težina, ali vam nitko ne brani ni da se spuštate po skijaškim stazama ako to više volite…
, mislim da ovdje dolazi ekipa koja ne može dočekati jutro kako bi navukla gojzerice i put pod noge. Pogled na vrhove Durmitora jednostavno zove i traži da se uspneš na ovu grdosiju. Tako je i bilo.
Svakako je ovo destinacija za poželjeti po pitanju aktivnog odmora.
Nakon Jahorine i Durmitora jedno malo društvance je „skoknulo“ do Vojvodine da se malo poravnamo, pa lagano doma.
