Na kraju je pala odluka, vozim električni bicikl Giant Toughroad SLR Ex jer je ispalo da ću cijelu noć voziti, a on ima ugrađenu prednju i zadnju lampu na dinamo pa se odluka čini logičnom jer se nisam htio dovoditi u opasnost da mi crkne baterija negdje na Velebitu. Obzirom da mi prvi trajekt ide u 5:30 što je prekasno zbog sunca i to, odlučio sam ići sa zadnjim u 23:00 pa voziti po noći. Prešao sam u Zadar, otišao na pumpu u nabavku i pojesti sladoled te oko ponoći krenuo, negdje iz Zadra. Hoću li na kraju puta moći reći: „Oborio sam osobni rekord u jednodnevnom bicikliranju“?
Do prizemlja Velebita je sve bilo O.K., noć, tu i tamo neki auto i laganica. Kad je krenulo penjanje jbt. nikad kraja….tih 14 kilometara sam se uspinjao 2 sata. Nigdje nikog, prešla su me samo tri automobila cijelim putem do vrha. Razmišljao sam o medvjedima, veprovima, migrantima ali na svu sreću nisam sreo nikoga. Još bi bilo dobro da se pojave od naprijed ali zamisli da ti dođu od iza u pm. a ti nemreš brže. Krenulo je spuštanje i lagano svitanje pa se činilo da opasnosti više nema i da mogu „samo“ pedalirati. Malo po malo , pa još malo po malo, pa još malo po malo i eto mene u Korenici. Tu sam pojeo burek i popio litru kefira pa nakon odmora na klupici u parku, ajmo dalje…. Na Plitvicama nisam ni stao iako je to otprilike pola puta. Bilo je hrpa ljudi i neki „žamor“, a ja dugo nisam bio sam pa mi je pasalo da prođem „kao pokraj turskog groblja“ da mi ne izbace tok misli. Reko, idem do Rastoka i tamo ću se pošteno odmoriti.
U Rastokama sam biciklom otišao u najzabačeniji dio kupališta, presvukao se i skok u Koranu. To je bio osjećaj, eee to je bio osjećaj. Mislio sam odspavati prije nego krenem dalje ali neki adrenalin i neizvjesnost mi nisu dozvoljavali tako da sam ležao na ručniku par sati i opet zajahao mojeg konjića. Truć, truć i eto mene u Karlovcu u kojem obično imam feeling da sam već doma ali na biciklu ti treba još „samo“ 2 sata. Navečer dolazim doma gdje me čeka ponosna obitelj koja je isto stigla sa Ugljana samo kaj im je trebalo 3,5 sata za razliku od mene, i naravno, puna kada sa kupkom za opuštanje.
Odvozio sam svoj novi rekord u jednodnevnom bicikliranju. 274 km u 21 sat ukupnog trajanja puta , od čega 16 sati sjedenja na sicu. Popeo se na planinu od 3000 metara. Prosječna brzina mi je bila 17 km/h , a najbrže sam jurio 56 km/h. ukupno potrošio 8 800 kalorija uglavnom iz vlastitih zaliha.
Za cijelo vrijeme puta sam:
Pojeo jedan burek i litru kefira, neke krekere 100g. , jednu voćnu pločicu 50g. , jedan duble king i cca. 150g. kikirikija
Popio cca 15 litara tekućine. Bilo je nešto malo cedevite, jedan isosport, jedan radler i ovo sve drugo voda i nekoliko kava s mlijekom.
OPREZ!
DOSADNO ZA ONE KOJI NISU BICIKLISTI NITI ŽELE POSTATI.
Nekoliko ljudi me pitalo što, kako , zašto, pa evo u “kratkim” crtama.
Bicikl (po meni najjači za putovanja) Giant Toughroad je bio natovaren sa svim alatom, gumama , oblekom i stvarima potrebnim za noćenje (koje je bilo opcija ako krepam). Na sebi ima lampu ali obavezno treba nositi naglavnu lampu sa sobom jer nemreš kopati po torbama , nešto servisirati niti otići u grm obaviti „poziv“ ako ti jednu ruku okupira mobitel, osim toga baterija u mobitelu je dragocjena pa ju ne treba trošiti ako nema potrebe.
Nije bajk za ostvarivanje brzinskih rekorda ali je bajk za provesti u njemu 16 sati bez većih problema. Uskoro ću napisati recenziju samog bicikla pa ne bih sada o tome.
Uglavnom , ja si odaberem neku kadencu (broj okretaja pedala) koja mi paše i odredim neki pritisak koji mogu dugotrajno podnijeti te ovisno o konfiguraciji terena, samo mijenjam brzine. Drugim riječima, ak je brdo, ja idem sporo u prvoj, a ako je nizbrdo ja idem brzo u zadnjoj i bok, cijelo vrijeme vrtim. Često mi se desi kada se vozimo u ekipi da me na brdu ekipa stiže pa odmaraju na nizbrdici ali meni više paše stalno mijenjati brzine, a držati konstantnu kadencu i pritisak na pedalu. Povećavam pritisak na pedale samo ako vidim da je kraj uspona za 20 metara pa stisnem malo da ne moram mijenjati brzine i kada se dignem na pedale, što radim da malo odmorim dupe. Prebacim nekoliko brzina više i dignem se na pedale te pazim da budem u takvoj brzini da okretaji pedala budu kao da se penjem po nekim visokim stepenicama znači ne da vučem rukama volan kako bi pojačao pritisak i ne da propadam prebrzo jer uvijek podižeš svoju cijelu težinu tako da je brzo „propadanje“ bacanje energije u vjetar.
Doping ne koristim nikakav odnosno volim nositi sa sobom datulje i ušećereni đumbir, ali ovaj puta nisam imao ni to. Za đumbir sam skužio da mi jako paše. On inače grije tijelo i ne znam zašto mi paše ali fakat paše na dugačkim turama. Ekipa veli isto da im paše, pa eto, valjda nekaj ima u njemu.
Tekućine obavezno puno , puno, puno. U jednom trenutku sam bio na knap sa tekućinom i neki lik mi kaže ima za 6 km benzinska. Da ali tih 6 kilometara može trajati i 45 minuta krvavog uspona, što ne razumiju oni koji nisu biciklisti. Dobro planirati tekućinu je važno.
Pauze ne radim duže od 20 min. Jer poludim od dosade za tih 20 min. I ako je ruta duža od 100 km onda znam popiti piće negdje na 60% puta pa to traje malo duže. Na pauzi se istežem neovisno da li osjećam umor u mišićima.
Ovih 274 kilometra sam odvozio, potpuno neočekivano, bez jednog jedinog grča ni za vrijeme vožnje ni poslije, kad obično znaju loviti dok ispijaš zasluženu pivicu.
Napominjem da sve što sam napisao nema nikakvu znanstvenu potvrdu nego su informacije dobivene isključivo iskustvenim učenjem, što je i inače moj princip u životu. Je, platiš školu puno ali točno znaš. Meni paše tako i možda vama neće pasati tak da mislim da se treba voziti, pomalo pomicati granice i osluškivati sebe.
Aj vozili!!!
Ide to….
