Često se ispod objava na kojima su neki skupi bicikli, pojavljuju komentari kako je davanje puno novca za bicikl, u stvari, bezumno bacanje novca, pa sam dobio poriv da napišem nešto na tu temu i probam razjasniti to vječno pitanje: koji bicikl kupiti?
Postoje ljudi koji su jednostavno zalutali na stranicu ili objavu koju uopće ne razumiju, ali unatoč tome imaju neopisivu želju vrijeđati osobe kojima je namijenjena dotična objava. Oni napišu neki uvredljivi komentar, ne shvaćajući koliko time govore o sebi. Priznajem, stvarno ne mogu shvatiti zašto netko daje za torbicu s potpisom npr. 30 000 kn ili za majicu s kratkim rukavima 5 000 kn, ali stvarno nisam nikada imao potrebu otići na neku objavu s takvom torbicom vrijeđati osobe koje su spremne (iz meni nepoznatog razloga) izdvojiti toliki novac za takvu stvar. Poriv za omalovažavanjem bilo koga, govori o nezadovoljstvu i frustriranosti osobe koja omalovažava, više nego o bilo čemu drugome.
Činjenica je da si ljudi koji imaju novaca mogu priuštiti skupi bicikl, iako ga nužno ne iskorištavaju, kao što je i činjenica da si neki zagriženi biciklisti ne mogu priuštiti bicikl koji bi im stvarno dobro došao, ali tako je sa svime i biciklisti tu nisu izuzetak. Kada bi počeli razmišljati koliko vam stvarno treba Tv s tolikom dijagonalom, mobitel s takvim fotoaparatom, naočale s takvim okvirom, baš tako mekani ručnik za plažu ili baš ta skupa piva, brzo bi shvatili da smo svi mi poprilično daleko od onih baš stvarnih potreba i jednostavno smo naučeni priuštiti si ono što možemo, ako je bolje, ili važemo i prema prioritetima donosimo odluke što nam je dovoljno imati u osnovnom obliku, a na što ćemo malo više potrošiti. Meni je super simpa vidjeti na Corsi iz 2002 godine, bicikl od 30 000 kn.
Stvar je prioriteta, točka.
Sad kad smo riješili psihološki profil homo sapiensa idemo vidjeti kakva je stvar s biciklima.
Činjenica da i bicikl od 1 500 kn i bicikl od 30 000 kn imaju ramu, kotače, volan, sjedalo, pogon, kočnice… dovodi mnoge ljude do pitanja „u čemu je fora?“.
Kad s potencijalnim kupcem pokušavam pronaći bicikl za njega, obavezno pitam što misli raditi s biciklom i koliko to misli raditi. Često se ispričam jer moram pitati i koliko je čovjek težak jer je to vrlo važno za odabir bicikla. S težinom vozača, težnji ka ekstremnosti vožnje i intenzitetu upotrebe, raste količina novca kojeg je potrebno izdvojiti za bicikl koji će kasnije biti okarakteriziran kao „dobar ulog“.
Po pitanju brdskih bicikala, ako želite mekano sići s rizola, tu i tamo otići na nasip i imati debele gume da vam ne upadaju u tračnice dok vozite na posao udaljen 7 km, onda stvarno nema potrebe „iskrcavati“ više od 3-4000 kn za MTB kojim ćete biti zadovoljni. Ako mislite odpedalirati na vrh brda putevima kojima i divokoze teško prolaze i zatim se sjuriti dole preko kamenja, korijenja i putem odraditi nekoliko više metarskih skokova onda vam za to treba bicikl koji ćete platiti barem 15 000 kn. Naravno, ako mislite živi stići doma i s tim istim biciklom sličnu priču još koji puta ponoviti. Ako mislite to sve skupa napraviti na štopericu i postići neki rezultat morat ćete odvojiti barem još toliko za svoj bajk.
Po pitanju cestovnih bicikala nema puno dilema jer nisu baš komercijalni, odnosno toliko su specifični bicikli i način vožnje na njima, da onima koji voze specke sigurno ne treba objašnjavati zašto nešto toliko košta, a oni koji su slučajno „zalutali“ na jeftinu specku će ju već sutra staviti u oglas ili zato da ju prodaju i zaborave da su se ikada vozili na specki ili zato da ju prodaju i kupe nešto bolje. Kad si na kotačima od 25mm i juriš nizbrdo 60 km/h itekako ti je drago da kočnice ne pokazuju zamor. Zbog namjene bicikla je pretpostavka da ćeš obraćati pažnju na svaku sekundu što znači da je jako bitno i koliko je bicikl težak. Težina bicikla je u pravilu obrnuto proporcionalna sa čvrstoćom, dimenzijama i trajnosti dijelova. Ako želiš vrlo lagani bicikl koji će biti pouzdan, čvrst, bez uvijanja kotača, sa sigurnim zaustavljanjem, promjenama brzina i sl. onda za izradu moraju biti upotrebljeni vrhunski materijali. Dovoljno je da kažem da su dijelovi od vrhunskih materijala sa cijenom, proporcionalni.
Trekking i gradski bicikli u principu ne odlaze u neke cjenovne ekstreme, pogotovo ne gradski bicikli. Zašto? Nema natjecanja, nema štoperice, nema ekstremnih naprezanja, nema borbe s težinom (bicikla) …kod ovih bicikala je važna trajnost, pouzdanost i udobnost. Odvajanjem veće količine novaca u ovoj kategoriji uglavnom znači bolju opremljenost, kvalitetnije komponente u smislu trajnosti i pouzdanosti, manje posjeta servisu i nekako „finiju“ vožnju. Kod trekking bicikala je pogotovo naglasak na trajnosti i pouzdanosti na putu, u smislu da su servisni intervali puno duži nego kod sportskih bicikala.
Kad mi čovjek kaže da će voziti 300 km mjesečno, jako je bitno hoće li voziti svaki dan 10 km što može na bilo kojem biciklu ili će dva puta mjesečno odvoziti 150 km u komadu. Eeeeee, obično ljudima kažem da do nekih 10-15 km u komadu, nema uopće veze na čemu se voziš, od 15 do 50 km već počneš primjećivati svojeg „konjića“, od 50 do 100 km jako dobro poznaješ svoj bicikl i već znaš sve što bi promijenio i popravio ili poboljšao, a iznad 100 km u komadu, dobro znaš zašto želiš iskrcati lovu za bicikl, potpuno si spreman odreći se nečeg drugog, posvaditi se s bračnim partnerom ili s osmjehom pročitati komentar na fejsu kojim ti neka nepoznata osoba ima potrebu saopćiti da si budala.
Naravno da se dogodi situacija u kojoj vrlo skupi bicikli u nečijoj sobi skupljaju prašinu, ali to nije problem bicikla niti njegove cijene, osim toga, to je odlična prilika upravo za ljude koji si ne mogu priuštiti novi vrhunski bicikl jer takvi bicikli često završe u oglasniku. Imaju puno godina, a malo kilometara, super.
Kad me ljudi traže MTB bicikl za sina od 10-15 godina i kažu mi da mogu odvojiti za bicikl 3000 kn ja im savjetujem da kupe preko oglasa rabljeni bicikl jer će dijete u tim godinama, novi bicikl od 3000 kn razvaliti za mjesec dana. Moje iskustvo govori da je bolje kupiti dobar rabljeni bajk nego novi „nikakav“, pogotovo ako govorimo o divljanju.
Kad prvi puta osjetite zamor kočnica, nekontrolirano proklizavanje kotača, nepoželjno odskakivanje zadnjeg kraja, bolove u leđima, koljenima, zapešćima, želju za boljim rezultatom, manjak sigurnosti, loše promjene brzina….O.K. neke od ovih stvari se mogu riješiti i bez love, ali brzo postaneš svjestan da „koliko para, toliko muzike“ vrijedi za bicikle više nego za bilo što drugo.
Ovo je sve neko moje, osobno razmišljanje dobiveno kroz iskustvo vožnje na različitim cjenovnim razredima, različitih bicikala, ali jedino univerzalno i sto posto točno rješenje ću probati opisati kroz jednu anegdotu koja na prvi pogled nema nikakve veze s biciklima, a u stvari vrijedi za sve u životu, pa tako i za bicikle.
Kako sam odrastao i s godinama, od onih jeftinih glavoboljčeka s klupica i loših bambusa na tulumima, preko godina ispijanja pive, ponovno sam došao u kontakt s vinima i mogućnosti izbora, a nisam ništa o tome znao, upitam jednog prijatelja enologa:
Kako da prepoznam dobro vino?
Očekivao sam predavanje o okusima, porijeklu, boji, čepovima…,a on je odgovorio jednom rečenicom.
Dobro vino ti je ono…,koje ti je dobro.
To je jedina prava istina koja vrijedi za sve, pa tako i za bicikle. Ako je bicikl od 2000 kn zadovoljio sve tvoje apetite, potrebe i učinio te sretnim i zadovoljnim vlasnikom bicikla, stvarno nema smisla da daješ 3000 kn za bicikl.
Naš posao, u trgovini Kako ide – bike shop je upravo da kroz razgovor s kupcem dođemo do minimalnog iznosa koji je potrebno izdvojiti da bi vas bicikl učinio dugotrajno sretnim. Bez obzira bilo to 3 ili 60 000 kn.
p.s. najdraži su mi komentari ispod bicikla od 35.000 kn, kako se za to može kupiti auto.
To je činjenica, ali ima još par činjenica:
- biciklisti nisu ljudi koji vrte pedale zato jer nemaju za auto
- i za 4.000 kn možeš kupiti auto
- za tu lovu možeš kupiti i 10 ZET-ovih godišnjih radničkih pokaza i 35 umirovljeničkih
