Kad sam saznao da ću istovremeno imati na raspolaganju Giant Trance X 1 i Husqvarna MC6, prvo što mi je palo na pamet bilo je: „odlično, napravit ću usporedni test bicikala STRUJA vs ŽGANCI“. Tu se puno koplja lomi, to bi moglo biti interesantno. Ovakva dva bicikla je veeeliko zadovoljstvo imati u „garaži“, a dojmove iz prve ruke, za svakog od njih, možete pročitati na poveznicama:
𝗚𝗶𝗮𝗻𝘁 𝗧𝗿𝗮𝗻𝗰𝗲 𝗫 𝟭: https://bit.ly/3DI7oH6
𝗛𝘂𝘀𝗾𝘃𝗮𝗿𝗻𝗮 𝗠𝗖𝟲: https://bit.ly/3rozULr
Od kada su se pojavili električni bicikli, biciklisti, rekreativni biciklisti i šatro biciklisti, su jako polarizirani. Ovi misle da je struja za mlakonje, ovi misle da su ovi drugi ljubomorni, jedni vele da to nije biciklizam, drugi vele da je super i da ovi ništa ne razumiju, treći pak ništa ne znaju ali imaju novaca pa žele imati nešto što se gleda… u svakom slučaju, ako krene rasprava poslije vožnje, pa se začini kojom pivicom, zna biti zanimljivo. Ovim testom ću probati dočarati moje viđenje cijele priče. Naravno da mislim da sam u pravu, ali sam svjestan da to misle i svi oni koji se neće sa mnom složiti stoga gledajte na ovo testiranje kao na, samo jedno subjektivno mišljenje i donesite odluku prema vlastitom iskustvu, načinu razmišljanja, fizičkim i financijskim mogućnostima.
Za one kojima se ne da čitati recenzije Husqvarne MC6 i Gianta Trance X1, samo bih napomenuo da se testiranje odvijalo paralelno, tako da je moja bolja polovica vozila jedan bicikl (i fotkala), a ja drugi, i onda bi se izmjenjivali više puta u toku dana odnosno prilikom svake promjene terena. Kada bi testirao „žgance“, bili bi zajedno, a kada bi istinski testirao mogućnosti „struje“ morao sam biti sam jer sam na struji, jednostavno, puno brži.
Pazio sam da prođemo sve terene tako da smo bili u gradu (Zadar), po parkovima, plažama, cestama i trgovima, zatim smo nastavili na Ugljanu i Pašmanu gdje smo prošli otvorenu cestu, makadame, zemljane puteve, grubi kamenjar, travnate površine i na kraju sam odvozio s oba bicikla dobro poznatu sljemensku planinarsku stazu od Ponikvi do Grafičara i nazad, naravno. Tu je bilo blata, lišća, kiše….
Po pitanju samih bicikala možemo reći da se radi o sličnim biciklima, da je prava razlika jedino ta struja. Giant Trance X 1 je nešto žešći MTB od Husqvarne MC6 ali namjena im je poprilično slična i oprema je otprilike istog nivoa s time da je čak i razlika u cijeni u korist Husqvarne upravo tolika koliko i u Giantu vrijedi „električni paket“. U svakom slučaju, radi se o dva prava biciklistička dragulja i nema nikakvog smisla uspoređivati ova dva bicikla niti ova dva brenda, tako da je ovaj test isključivo usporedba električnog MTB-a i „običnog“ MTB-a. Druga stvar koju želim naglasiti je to da ovdje obrađujem isključivo usporedbu MTB kategoriju bicikala i dojmovi koje ću prenijeti važe isključivo za brdske bicikle jer o „struji“ na cesti imam sasvim drugačije mišljenje.
Prvi dan proveli smo u Zadru. Napravili smo tridesetak kilometara po gradu, plažama i parkovima. Uz malo tehnike, struja puno bolje ide kroz šljunak i pijesak na plaži, dok je za sve drugo potpuno svejedno na čemu ste, s time da se na struji, za iste rezultate, puno manje umarate, brže rješavate udaljenosti i veselite se svakom brijegu. Ako uzmemo u obzir da nijedan MTB biciklist neće napucavati rezultate na gradskom asfaltu nego će u gradu, ovakav bicikl puno češće služiti za to da dođe od točke A do točke B i po putu se malo zabavi, onda je jasno da je „struja“ u velikoj prednosti.
Ugljan
Na otvorenoj cesti je struja opet bolja jer ovi bicikli ionako nisu osmišljeni da bi provodili puno vremena na cesti stoga je struja u prednosti jer će vam vrijeme provedeno na otvorenoj cesti biti znatno kraće. Veća prosječna brzina s manje uložene energije će vam ostaviti puno više vremena i energije za teren zbog kojega i vozite MTB.
𝗧𝗘𝗥𝗘𝗡 – razlog zašto smo ovdje
Lakši i ravniji teren
Po pitanju same vožnje moram priznati da je „žganci“ varijanta nešto živahnija u smislu prebacivanja težine, skakutanja među kamenim preprekama, kočenjima, ali ne nešto drastično. Sa strujom postižete veće brzine pa se tako nadoknađuje vrckavost „žganaca“ odnosno, mrvicu se razlikuje stil vožnje ali s istom količinom uživancije. Ovu razliku može primijetiti tek odličan rekreativac i natjecatelj. Ako niste jedno od toga dvoje vjerojatno nećete ni primijetiti razliku u agilnosti.
Novost koju nam pruža struja je „ispucavanje“ iz zavoja koje na različitim podlogama pruža različito, ali jednako intenzivno veselje. Kao neka mješavina bicikla i motora, na okret pedala motor reagira tako da vas ispuca iz zavoja ili proklizi, ako ste u šljunku. U svakom slučaju i jedno i drugo je zabavno. Ako vas takve ludorije ne interesiraju opet će vam struja pružiti više kilometara, više lijepih vidika i jednostavno više sadržaja.
Na velikim uzbrdicama
Na jednoj uzbrdici sam na „žgance“ vozio između 2 i 3 km/h. Čak i ako imate prijenosni omjer kao na Tranceu koji dozvoljava takav uspon bez da razmišljate o infarktu, problem predstavlja ravnoteža. Potrebno je dosta tehnike, izbjegavanja kamenja, biranja najbolje putanje i sve to zato da bi ostali na biciklu jer i najmanja greška završava zaustavljanjem. Ponovno pokretanje na takvoj uzbrdici također predstavlja problem, jer u prvoj brzini, kad pritisnete pedalu, napravite vrlo mali pomak kotačem. To znači da morate loviti ravnotežu (ostati na biciklu) na biciklu koji stoji i brzo napraviti par okreta pedalama da bi ulovili „brzinu“ i još paziti da ne zakačite neki kamen koji će vas vratiti u početnu poziciju.
Na Tranceu je to nešto jednostavnije jer možete spustiti dropper (sjedalo) pa možete krenuti sjedećki i nakon što pojurite 3 km/h, vratiti sjedalo na mjesto, ali ako nemate dropper i morate krenuti stojećki, vrlo je velika vjerojatnost da će vam zadnji kotač proklizati (jer je opterećenje naprijed) i vratiti vas u početnu poziciju. Na struji toga nema. Dropper pomaže ali i bez njega, kad kreneš, krenuo si. Po istoj toj uzbrdici sam, na struju, vozio 9 km/h bez razmišljanja hoću li pogoditi najbolju putanju. Struja ide i preko kamena i kroz šljunak i ako vam kotač „padne“ s nekog klimavog kamena… samo ne smijete prestati vrtjeti pedale, to je jedino pravilo. Svakako oprašta greške, manjak iskustva, znanja i tehnike… 5+
Ono što je u brdskom biciklizmu bilo potpuno nepoznato dok se nisu pojavili električni bicikli je užitak vožnje uzbrdo. Uzbrdo se brzine na „struji“ kreću između 6 i 15 km/h. Možete li zamisliti kakav je osjećaj voziti se po planinarskoj stazi, ili nekom puteljku među maslinama, 15 km/h, uzbrdo? SA-VR-ŠEN. Toga na „žgancima“ nema. Na „žgancima“ je penjanje nužno zlo, ili namjerni trening ali patnja, da bi kasnije uživao u spuštanju. Na struji je i penjanje i spuštanje ista doza, različitog veselja.
Što kaže štoperica:
Staza Ponikve – Grafičar:
𝗨𝗦𝗣𝗢𝗡, 𝗦𝗜𝗟𝗔𝗭𝗔𝗞, 𝗨𝗞𝗨𝗣𝗡𝗢
Žganci:
1:16:30“ / 37:48“ / 1:54:18“
Struja:
37:58″ / 30:21“ / 1:08:19“
Ako uzmemo u obzir da je na spuštanju, pred sam kraj staze jedna uzbrdica na kojoj sam izgubio nekoliko minuta sa „žgancima“, moglo bi se reći da je spuštanje jednako ili mrvicu brže sa „strujom“. Moglo bi biti nešto brže zato što vam je svaki start, nakon nekog usporavanja ili zaustavljanja, puno brži nego na „žgance“, i druga stvar, bicikl je nešto teži pa su sama ubrzanja na nizbrdici jednostavno brža. Bez obzira na sve, kod spuštanja je zanemariva razlika ili je nema s time da je malo vragolastije voziti „žgance“ dok je „struja“ više kao brzi vlak. Uspon na struju je duplo brži tako da vam više vremena ostaje za još, još i još. Ne samo da je duplo brži nego je i 100 puta zabavniji.
Općenito
Znam da mnoge neću pogoditi u notu ali moji dojmovi su:
Kad vam u dvorištu stoje jedan pokraj drugog i morate skoknuti na plac po paradajz, sjest ćete na struju. Kad idete na plažu po kamenjaru, negdje daleko od svih, sjest ćete na struju. Kad idete na vrh Sv. Mihovila snimiti zalazak sunca, sjest ćete na struju. Kad idete isprobati neku novu stazu za spuštanje, sjest ćete na struju. Kad idete istraživati novi teren i staze, sjest ćete na struju. Kad idete ujutro na posao, sjest ćete na struju.
„Neću struju jer želim trening“
Dobri električni bicikli imaju senzor okretnog momenta u pedalama, što u vožnji znači da će motor malo pomagati ako malo stisnete pedalu i jako, ako jako stisnete pedalu. Bicikli koji na pomak pedale daju punu snagu su davna prošlost. To znači da, itekako možeš napraviti trening na „struju“ i dobro se iznojiti, samo ćeš umjesto 30 km prijeći 60 km, umjesto jednog vrha, vidjeti dva vrha i umjesto jednog spuštanja, imati dva. Svi električni bicikli imaju na biranje nekoliko asistencija što znači da uvijek možeš smanjiti asistenciju ili ju čak ugasiti tako da trening nije upitan.
„Neću struju jer to nije biciklizam“
U slučaju brdskog biciklizma, WRONG. Zamisli da ti netko kaže: „neću na žičaru jer to nije skijanje“. Smisao brdskog biciklizma je, ili uživanje u krajolicima kojih će biti puno više na struju ili spuštanje po gudurama, puteljcima i stazama kojih će, na struju, također biti nešto više jer ti nije bed ponoviti isto brdo, dvaput, triput…
Inače volim turno skijanje (to su oni luđaci koji unatoč žičarama idu gore, na skijama) ali turno ideš tamo gdje nema žičare, nema ljudi, dok će ti u biciklizmu upravo struja pružiti mogućnost da odeš tamo gdje ni s običnim biciklom ne možeš. Tamo gdje nema nikoga.
„Neću struju jer je težak“
Sve manje istinito, odnosno naravno da je teži od običnog ali razlike su svedene na 5-6 kg. Ako uzmeš u obzir da bicikl s vozačem ima npr. 100 kg to je samo 5-6% ukupne težine tako da ne bih rekao da je to nešto presudno ni za vožnju ni za manevriranje s biciklom.
IMA LI STRUJA MANA? Ima
Visoka cijena. Fora je u tome što za električni bicikl koji izgleda kao MTB i ne služi ničemu osim za otići na posao, morate izdvojiti 15 ili više tisuća kuna, dok za pravi MTB sa svim svojstvima MTB-a treba izdvojiti barem 25.000 kn, a ozbiljnog Fullya nema ispod 35.000 kn.
Morate paziti na napunjenost baterije i stalno kalkulirati koliko i kako voziti, odnosno na kojoj asistenciji. To i nije loše jer se stalni angažman pretvori u neku vrstu igre nadmudrivanja sa strojem koje kroz iskustvo i upoznavanje postaje vrlo dobra međusobna komunikacija ali moraš paziti na nešto čega na „žgancima“ nema.
Na biciklu ima puno više toga što se može pokvariti pa vam tako npr. neka grana pomakne senzor i bicikl „krepa“ ili neki kontakti zezaju i tak. Izaziva malo veću ovisnost i to može kod nekoga izazivati osjećaj nelagode. Što bolji bicikl to manje problema ali je obavezan redovni servis.
Održavanje je skuplje i zbog toga treba biti redovni posjetitelj servisa i držati bicikl uredan i čist. Ako ne podmazuješ lanac, već za 300 km možeš napraviti trošak od 1.500 kn, ostaviš bateriju na -10 stupnjeva i eto mogućeg troška od 5-6.000 kn.
MoratE imati ekipu koja je isto na struji jer ćete, u protivnom, stalno biti sami i umirati od dosade, a kad ekipa dođe do vas, bit ćete predmet sprdnje, uglavnom zbog ljubomore.
𝗡𝗘𝗞𝗢𝗟𝗜𝗞𝗢 𝗣𝗥𝗘𝗣𝗢𝗥𝗨𝗞𝗔
Ako ste se odlučili za E-MTB i želite s njime prolaziti sve kao i s vašim običnim MTB-om moram vas upozoriti da je vožnja uzbrdo sa stražnjicom na sjedalu, poprilično neugodna ako se vozite 15 ili 20 km/h. Tu istu uzbrdicu ste na svojem biciklu prelazili s 5 ili 8 km/h kada prelasci gume preko kamenja ili upadanje u rupe nisu ni približno intenzivni kao pri višim brzinama. Udarci u trticu puno su jači zbog same brzine i ako ikako možete, preporučujem bicikl sa zadnjom suspenzijom. Razlika u vožnji je nebo i zemlja. Kotač koji „ide“ u kombinaciji sa suspenzijom koja guta neravnine, pružaju beskrajno veselje.
Ako voziš utrke ili briješ na štopericu, trening, kalorije, kadencu, ili na sumanuto spuštanje uz red bullovske vratolomije, naravno da ćeš voziti „obični“ bicikl, ali za sve ostalo, na brdu je E bajk bolji.
Na E bajku možeš praktički sve što i na običnom biciklu s time da ti pruža hrpu novosti kojih na običnom biciklu jednostavno nema. Ne možeš ići na mjesta na koja možeš s električnim, ne možeš se voziti uzbrdo po šumi 10-15 km/h. To je novost u biciklizmu, i to jako dobra novost, odlična.
Ako imate zdravstvenih problema, E bike je idealan jer vam dozvoljava da radite sve što ste radili kao puno mlađi. Mnogi imaju i heart rate senzor tako da možete pratiti otkucaje srca da ne bi došlo do prenaprezanja. Zašto bi vožnja Velebitom bila rezervirana samo za …? E bajk vam pruža mogućnost da provedete odličan vikend u brdima s 20 i više godina, mlađima od sebe, da se nadišete svježeg zraka, nagledate krajolika i uživate u prirodi. Upravo to je za zdravlje najvažnije stoga ako je izbor uživanje u brdima ili šetnja po Jarunu, da ne kažem sjedenje u fotelji i gledanje sapunica, za mene tu izbora nema i odgovor je samo jedan. MTB STRUJA? 𝗗𝗔
Po cesti čovjek može birati teren koji mu odgovara pa tako možeš kružiti po Jarunu ili otići pumpati mišiće na Žumberak ili Sljeme ali kod brda jednostavno ne možeš odabrati lakšu varijantu. Ja vjerujem da osoba koja ide biciklom na Sljeme i osoba koja se vozi oko Jaruna mogu dostići jednaku količinu uživancije i to je O.K. ali osoba koja ne može po cesti na Sljeme, neće moći ni po stazi što bi značilo da mu je kompletan MTBiking zabranjeno voće. S obzirom na to da svi znamo da je zabranjeno voće posebno slatko, u ovom slučaju ne vidim razlog zašto bi ostalo na drvetu. Preduvjet je jedino da se možete dovoljno ispružiti.
