Bukirali smo aranžman preko agencije, ali tako da smo uzeli samo let i hotel, bez izleta. Htio sam da prvo putovanje avionom i biciklom Dukha Gravel za koji ću uskoro napisati recenziju bicikala kao prtljagom ipak ide preko agencije, zbog mogućih problema oko samog transporta. Plan je bio da ja nosim čelični bicikl za koji ću napraviti test bicikala, a za moju bolju polovicu (uvijek iza objektiva) da iznajmimo E-bicikl na licu mjesta, te se tamo zajedno vozikamo i provedemo lijepe trenutke.
Tenerife je najveći vulkanski otok u skupini Kanarskih otoka i krasi ga najviši vrh Pico de Teide sa svojih velebnih 3.718 m iznad površine Atlantskog oceana. Samim time je i najviši vrh Španjolske, kojoj službeno pripada. Kanarski otoci se nalaze malo lijevo od Afrike, u visini granice Maroka i Zapadne Sahare. Otok Tenerife mnogi nazivaju otok vječnog proljeća, što je poprilično točno, iako se klima sjevernog dijela otoka bitno razlikuje od klime južnog dijela otoka. Nešto kao početak proljeća i kraj proljeća.
Svaka avio kompanija ima neka svoja pravila oko specijalnih tereta tako da je bitno proučiti pravila kompanije kojom letite. Mi smo išli charter letom Croatia Airlinesa i nije bilo nekih specijalnih zahtjeva. Samo sam morao prijaviti dimenzije i težinu kutije. Ni jedno ni drugo nije bilo onako kako sam prijavio 😉, ali nitko oko toga nije radio probleme. Ipak, na stranicama nekih kompanija sam pročitao da u kutiji ne smije biti apsolutno ništa osim bicikla, stoga stvarno treba paziti. Uz bicikl ide puno stvari kad ideš na ovakav put i dosta komplicira prtljagu ako u kutiji s biciklom može biti samo bicikl.
Rastavio sam bicikl, utrpao ga u kutiju kao i sve ostale stvari koje mi na putovanju trebaju ili bi mi mogle zatrebati: bisage, bidone, alat, rezervne gume, još neke sitnice. Sve sam zaštitio spužvama, krpama i ljepljivom trakom dobro zatvorio kutiju. Vrlo je važno da u kutiji nema nikakvih baterija jer to ne puštaju u teretni prostor aviona. Ja sam, naravno, zaboravio skinuti bljeskalicu sa sic štange, ali su me ipak pustili uz mrke poglede i mrmljanje. U svakom slučaju bi bilo dosta nezgodno da sam na aerodromu morao raskopavati kutiju.
Let u trajanju od 4 sata do Madeire, gdje je izašlo pola aviona i onda još jedan sat do Tenerife. Sačekala me kutija na šalteru za specijalne terete i to je to. U Zg na šalteru za specijalne terete sam upoznao obitelj koja je išla surfati negdje na Karibe i vukli su sa sobom daske za surfanje. Kažu da nisu ništa dodatno platili za prijevoz rekvizita (iako su im torbe bile puno veće od moje kutije) zato što možeš nositi kao prtljagu bilo što, što ne prelazi 24 kg (u njihovoj avio kompaniji) ako nemaš dodatni kofer. Obzirom na to da su išli na ljetovanje, svi su imali maksimalno veliki kofer ručne prtljage (koji stane u box iznad sjedala) u kojima su imali sve potrebno za život tamo. Ja sam bicikl dodatno platio 900 kn, ali ću drugi puta probati proći bez tog troška ako bude moguće, pogotovo ako ću moći dio osobnih stvari utrpati u kutiju s biciklom.
Izlazak s aerodroma na južnom dijelu otoka, jarke boje okoline i toplinski udar, odmah izmame osmijeh na lice. Tooo! Vožnja zajedničkim busom do hotela (bicikl u spremištu autobusa), smještaj, večera i razgledavanje grada Puerto de la Cruz. Zbog nebrojenih hotela, resorta i apartmanskih naselja dmah se vidi da je turizam, uz uzgoj banana i aloa vere, glavna privredna grana otoka, ali Puerto ima i onu dušu starih gradova koji odišu kolonijalnom arhitekturom i kućama u boji s ravnim krovovima, baš kao u Mexicu. Zbog strmog okruženja, iz daljine, nakupine kuća često izgledaju kao favele. Onako, jedna na drugoj. Valovi su bili ogromni, skoro nitko se nije kupao, nego je ekipa uglavnom surfala. Potpuno crne pješčane plaže daju poseban dojam cijeloj slici. Ako stojiš na doku, kad udari veći val točno osjetiš mikro potres praćen dubokim brundanjem, ludo. 🙂
Navečer sam u hotelskoj sobi složio bicikl i popratnu opremu, te dogovorio u hotelu prostoriju u kojoj ga mogu držati. Mislim da nije bilo potrebe, ali sam ga i tamo vezao.
Sljedeći dan je bilo potrebno nabaviti jedan E-bajk i auto. Obzirom da nijedan rent-a-car u Puerto Cruzu nije imao nosač za bicikle izbor nam se sveo na „veliku“ Corsu i kao, spustite sjedala pa stanu. Bila je nedjelja, a ovi su još malo opušteniji od samih Španjolaca, tako da skoro ništa nije radilo, čime smo bili dosta ograničeni i nismo uspjeli iznajmiti E-bajk. Corsu smo uspjeli dogovoriti, ali tek za sutra jer slobodnih auta jednostavno nema. O.K. u jedinom otvorenom rent-a-surfu smo iznajmili neki traljavi MTB i prvi dan proveli vozikajući se po gradu i okolici. Malo sam isprobavao kako sam složio bajk i pomalo štelao mjenjače i sjedalo. Vozikajući se po prelijepom gradu, uživali smo u vožnji i razgledavanju. Inače, na Tenerifeu je moguće iznajmiti apsolutno sve. Od karbonske specke, vrhunskog fullya do vrhunskog E-bajka i samo ako ne dođeš na vrijeme, ostane ti traljavi MTB.
Sljedeći dan je bilo potrebno riješiti auto i E-bajk. Gledali smo te Corse po cesti i uvjerili se da nema nikakve šanse da u nju stanu bicikli. Već smo razmišljali da nećemo uzimati auto, ali bez auta smo praktički vezani za ovaj kraj otoka. Doduše, autobusna mreža po otoku je stvarno dobra i bez pitanja i bez plaćanja možete sami otvoriti spremište i staviti bicikl, te ga na stanici na kojoj izlazite izvaditi, ali to ne obećava neki komfor, i pitanje je što se desi ako još dva biciklista imaju iste namjere il ije spremište već puno, a vi do glavne ceste imate 3 sata uspona i pada mrak.
Ništa, idemo iznajmiti E-bajk pa ćemo vidjeti. Rent-a-bike smo jedva (jer su svi „vani“) uspjeli dobiti tek predvečer, a auto je još visio. Za električne bicikle bih preporučio: https://www.facebook.com/ebiketeneriffa
Vlasnik je super, pristupačan i korektan. Renta bicikle i radi turističke ture na električnim MTB biciklima. Onako utučeni, krajičkom oka sam primijetio Berlinga furgona s reklamom „rent a car for your business“, zguglali smo i pronašli rješenje. Berlingo furgon s dva sjedala i hladnjačom (takvi su bili svi furgoni). U hladnjaču su bez problema stala dva bicikla s time da smo na iznajmljenom E-biciklu morali skidati prednji kotač. Sad imamo sve što nam treba za uživanje na cijelom otoku. Svakako je bolje sve riješiti od kuće, rezervirati i auto i bicikl, ali smo mi zbog odluke o putovanju donesene u zadnji čas, propustili to napraviti. Ne znam kako bi riješili auto jer sam siguran da ovu našu hladnjaču ne netu, ne bi pronašli, ali ako postoji mogućnost, bolje je da te tamo sve dočeka nego da gubiš pola ili jedan cijeli dan samo na rentanje. Auto smo platili 40 eura, a odličan E-bajk 30 eura dnevno. Mogli smo iznajmiti kombi, ali je njegova cijena bila 90 eura dnevno što nam nije bila opcija. U svakom slučaju, nevjerojatan splet okolnosti nam je dozvolio da na kraju imamo odgovarajući i auto i bicikl.
Glavna ruta ovog putovanja je bio uspon na vulkan stoga sam pred kraj dana otišao malo ozbiljnije isprobati „pilu“ i provjeriti hoće li sve s biciklom biti dobro za sutra.
Ujutro se budim i krećem oko 7 sati na put od, ne prevelikih 45 km, ali visinske razlike skoro 2500 m, praktički bez ijednog metra ravne ceste. Prvo sam se spustio do oceana kako bih mogao krenuti s 0 m nmv, upalio ciklokompjuter i krenuo. Zeznuto je to što je otok toliko strm da praktički cijelim putem gledaš u vrh vulkana pod snijegom. Pogotovo na početku, činio se beskonačno daleko.
Nevjerojatan vijugavi uspon prvo prati tropsko raslinje. Banane, palme, aloe vera (uz bananu, jedna od glavnih biljaka na otoku). Nakon tropskog raslinja prolaziš kroz bjelogorične šume, zatim kroz crnogorične i na kraju dođeš na „mjesečevu površinu“ koja u jednom trenutku postane prekrivena snijegom. Samo sat vremena autom, od kupanja na plaži ili pet i pol sati biciklom. Ali zato, od hodanja po snijegu do kupanja na plaži ima jedan sat i biciklom i autom.
Svi koji su me pretekli na putu do gore, imali su neke vrhunske bicikle i tek poslije sam saznao da na Tenerife uglavnom dolaze biciklističke reprezentacije na „zimske“ treninge jer nigdje nema ovako dugačkih uspona i velikih visinskih razlika. Super! I ja sam reprezentativac hrvatskih rekreativaca i ne dam se smesti, a vozim i pravu pilu. 😉
Kad sam konačno stigao na vrh biciklističkog uspona i kad smo se provozali po velikom krateru (na vrhu je još i „mali“ krater), pospremili smo bicikle u auto kojim je došla bolja polovica i otišli smo planinariti do nekih 2800 m, od kuda se pružaju nezaboravni pogledi na sami vulkan, cijeli otok i ocean. Za odlazak na sami vrh se treba rezervirati nekoliko mjeseci unaprijed i nama su renđeri rekli da nam je potrebna alpinistička oprema za penjanje po snijegu i ledu. Nije neko zahtjevno penjanje, ali uspon na sami vrh je poprilično strm tako da bi nesretno otklizavanje moglo biti dugačko i više stotina metara.
Spust u dužini od 45 kilometara i trajanju punih sat vremena je… vaaauuuu!! Nagrada za sav prijepodnevni trud. O.K. iako sam na sebe obukao sve što sam imao, prvih 1000 m visinske sam se malo smrznuo ali ispod 1500 nadmorske već postaje toplije.
Sljedeći dan smo proveli u nacionalnom parku Anaga, biciklima naravno. Autom do parka i vožnja po parku biciklima. Jedina visoravan na otoku (osim velikog kratera na 2500 m) spaja vulkan s parkom Anaga u kojem se nalaze gomile strmih i teško dostupnih, nevjerojatno zelenih brda. Jednom riječju, divota.
Fora je u tome da je cijeli otok toliko strm da doslovce ne možeš izaći iz kuće da ne napraviš barem 1500 metara visinske i zbog toga, oni koji nisu u stvarno dobroj formi moraju biti na električnim biciklima, a ideja da ćeš biti na jednom mjestu i biciklom obilaziti otok padne u vodu čim izađeš s aerodroma i snimiš okruženje i krajolik.
Samo informativno, napravio sam u aplikaciji turu oko otoka i ispalo je 5500 metara visinske, na dužinu od cca 200 km. Samo za usporedbu, od Zagreba do Krka , preko brda i dolina, ima cca 2300 metara visinske. Dakle tura oko otoka bez nekog nomadskog višednevnog bicikliranja, nema šanse. Barem ne za rekreativce. Nomadsko višednevno bicikliranje bi značilo totalno drugačiju kombinaciju sa smještajem, prtljagom i svime ostalim.
Zadnji dan druženja s našim biciklima smo odlučili provesti u Costa Adeje, ogromnom kompleksu resorta, apartmana i hotela, koji se nalazi na južnoj strani otoka. Na sjevernoj strani otoka uglavnom borave bajkeri, hajkeri, surferi i penzioneri, dok na južnoj strani otoka uglavnom borave cugeri, pljugeri, gurmani i partijaneri.
Kad gledaš na Google Earthu, Adeje izgleda kao grad, ali kad dođeš tamo vidiš da nema grada nego su to „samo“ apartmani, hoteli, restorani, kafići, trgovine i sve što uz to ide. Plaže su, naravno, pješčane i prepune ekipe iz svih krajeva svijeta. U svakom slučaju, aktivni odmor za preporučiti. Cijene su u najgoroj varijanti kao u Zg, od ponude ima apsolutno sve što možete zamisliti i u gastronomskom i u bilo kojem drugom smislu.
Ljudi su vrlo pristupačni i ležerni. Nismo čuli trubu u prometu uopće, osim kad autobus zatrubi u oštrom zavoju vrlo uske planinske ceste. Poslije smo razmišljali da nije ni čudno što se ne živciraju oko ničega kad žive ispod vulkana i to na mjestu s kojeg ne možeš pobjeći. 😊
Priroda koja oduševljava.
Od južne strane otoka na kojoj je suša i svaka biljka (osim kaktusa) ima navodnjavanje, do sjeverne strane koja ima bujnu floru vrlo egzotičnih vrsta preko uspona u brda, planine i na kraju snježni vrh vulkana, koji je izgradio cijeli otok, znači sve. Vrijeme je promjenjivo i kažu da oblaci uglavnom dolaze sa sjevera gdje se omotavaju oko vrha vulkana i odlaze ili rijetko prelaze na južnu stranu koja je između ostalog i toplija za 5 do 10 stupnjeva. Interesantno je, dok se kupaš, gledati u snježnu mećavu „negdje gore“. Interesantno je kad dolje pada kiša, a ti na pola uspona izađeš iznad oblaka u prekrasan sunčani dan. Interesantno je i hodati po snijegu i gledati dolje gdje se ljudi istovremeno kupaju… U svakom slučaju, odluku “što ćemo raditi sutra i gdje”, treba prilagođavati prema prognozi jer je uvijek negdje sunce i do tamo se dolazi za najviše sat vremena autom.
Mi smo tempirali odlazak na vulkan kada je u prognozi bio dan bez oblačka i po putu do gore smo skužili da je prognoza svima bila vodilja. Nevjerojatni pogledi, krajolici, strme vijugave ceste, klifovi, ogromni valovi, otvorena prostranstva oceana i oblici planinskih masiva će nam sigurno zauvijek ostati u sjećanju.
U povratku su mi je osoblje aerodroma malo oštetilo bicikl i to sam primijetio tek kad sam došao doma i izvadio bicikl iz kutije. Radi se o nekoliko malih ogrebotina, ali boli srce. Malo sam prosurfao i ako mislite ovako putovati češće, najbolje bi bilo nabaviti kofer za bicikle koji košta od 500 eura na više. Ako netko zna rent-a-bike koji iznajmljuje ovakve kofere, neka javi.
Cijena cijele priče:
- Avio karta za bicikl 900 kn
- Let, vrlo pristojan hotel s polupansionom i stvarno
dobrom klopom 7.230 kn - Osiguranje od otkaza 430 kn (ne bih uzimao, ali
pokrivaju trošak i u slučaju da je suputnik spriječen zbog bolesti) - Putno zdravstveno osiguranje 120 kn
S moje strane je sve odvoženo na DUKHA GRAVEL biciklu
kojeg sam testirao i dobro izmučio.
One koje interesira sama vožnja i bicikl, neka
pogledaju ovdje:
https://www.kakoide.hr/rekreativci-testiraju-dukha-gravel/
𝗗𝗨𝗞𝗛𝗔 𝗕𝗜𝗞𝗘𝗦 𝘀𝘂 𝗯𝗶𝗰𝗶𝗸𝗹𝗶 𝗽𝗿𝗼𝗶𝘇𝘃𝗲𝗱𝗲𝗻𝗶 𝘂 𝗛𝗿𝘃𝗮𝘁𝘀𝗸𝗼𝗷, a njihova specifičnost i prednost pred konvencionalnim biciklima je u tome što su napravljeni po (vašoj) mjeri.
Za više informacija o načinu proizvodnje i samim biciklima pogledajte na:
ili zapratite njihovu FB stranicu: https://bit.ly/3p11ZGQ
