Nekako izbjegavam pisanje pa mi se nagomilalo nekoliko interesantnih recenzija i projekata. Razlog tome je poprilično opravdan jer se radi o tome da planinarska sezona iz nekog razloga još nije završila, a biciklistička je naveliko počela pa nekako puno radije provodim vrijeme sakupljajući nego šerajući informacije i dojmove.
U svemu tome sam počeo malo trčati i još manje plivati pa sve kao onaj Crnogorac iz vica, „danas ću, sutra ću“. 😁
Ipak, za prvu objavu nakon stanke, odabrao sam posljednju „akciju“.
Otišao sam isprobati novu biciklističku stazu na Jarunu.
Dobro poznati BMC kodnog naziva “Crno bijeli svijet” (https://bit.ly/3NUosTc) iz osobne zbirke, poslužio mi je za „sistematski pregled“ na početku biciklističke sezone. Odlučio sam doći automobilom i odraditi trening vožnju samo po Jarunu.
Nisam baš siguran koliko će sa stazom biti sretni oni koji dolaze roštiljati na stražnju stranu jezera ili (pogotovo noćni) ugostitelji, obzirom da po novom nema baš mjesta za parkiranje automobila, ali vjerujem da bi se to moglo riješiti nekim vlakićem ili besplatnom autobusnom linijom i izgradnjom parkirališta na nekoliko lokacija u i izvan područja jezera.
Potez gradskih vlasti je svakako radikalan međutim kad sam bio na vožnji, primijetio sam da je jezero i sve oko njega bilo prepuno ljudi. Šetači, trkači, roleri, biciklisti, baš je bilo krcato pa bi se moglo reći da bi se ovaj potez mogao pokazati kao dobar.
Nekada su po Trgu Republike vozili auti, zar ne?
Smeta li danas ikome da ih nema?
Mislim da se može pronaći rješenje ako će postojati volja svih zainteresiranih. Bilo kako bilo, Jarun je dobio biciklističku stazu koja može poslužiti brojnim biciklistima i biciklističkim klubovima kao trening staza na otvorenom. 😀
Asfalt je odličan i ima dovoljno prostora tako da se uz malo podizanja svijesti biciklista i ostalih sudionika u prometu, vrlo lako može koristiti i za ozbiljnije treninge.
Ono što me zaintrigiralo da napišem osvrt je trenutno vrlo niska kultura i obazrivost prema ostalim sudionicima u prometu.
Tu nisku kulturu vidimo i svaki dan na cestama.
SITUACIJA JE BILA SLJEDEĆA…
Staru biciklističku stazu koja je bila u sklopu pješačke staze su okupirali pješaci, te tu i tamo netko na rolama, a na novoj biciklističkoj stazi su bili uglavnom biciklisti i roleri.
Automobili koji su me prolazili su svi vozili iznad ograničenja od 30 km/h, to znam jer ja u nijednom trenutku nisam išao ispod 30 km/h osim kada bih bio spriječen voziti više.
Postavio bih pitanje gradskoj vlasti hoće li zbog toga zabraniti vožnju automobilima kao što su zabranili motociklima zato što se na stražnjoj strani sakupljala ekipa koja je vozila motore na zadnjem?
Ne, ja nisam za zabrane, čak mislim da bi kultura i suživot u prometu bio puno bolji, a ljudi puno obazriviji kada ne bi bilo zabrana uopće, nego isključivo odgovornosti za počinjenu štetu, ali to je neki moj stav koji ću kasnije probati pojasniti.
Kao dugogodišnjeg motoristu, zabranu ulaska na Jarun motorima sam smatrao kao tešku diskriminaciju jer pobogu, nije vrsta vozila problem nego vozač. Ako hoćemo trajno riješiti stvar onda se ne rješavaju simptomi nego se traži i miče uzrok problema.
Napravio sam 81,54 km s prosječnom brzinom od 32,1 km/h vozeći se neprekidno iznad 30 km/h punih 2 sata i 32 minute. Iako se staza oko Jaruna čini ravna, u vožnji se osjeti da nije, ali da sam u tih 81 kilometar nakupio 435 m uspona , mi se čini malo nerealno. Tako kaže Garmin (lezyne kaže 359m). Stao sam samo jednom da snimim vlastitu sjenu, a kočnicu sam pritisnuo nekoliko puta kada baš nikako nisam mogao izbjeći „prepreku“ koje su bile glavni razlog da prosječna brzina nije bila i malo viša.
Od većine biciklista sam bio brži i zadovoljan sam ostvarenim prosjekom na ovu udaljenost, ali mi je nekoliko kolega biciklista vrlo jasno pokazala da sam ipak samo rekreativac. Vozeći 30+ km/h izgledao sam kao da stojim kada bi pored mene prošao pravi biciklista. Srećom, bilo ih je samo nekoliko pa sam se ipak većinu vremena osjećao kao da sam luđački dobar. 💪
U cijeloj vožnji sam primijetio da ima dosta ljudi koji uopće ne percipiraju bicikliste, čak ni na biciklističkoj stazi. Vrhunac je bio kada su me jedni biciklisti doveli u neugodnu situaciju jer sam mislio da barem oni imaju obzira prema kolegama biciklistima, ali opća kultura je nisko, puno niže nego npr. u susjednoj Sloveniji. 🥹
Ne mislim da smo mi išta lošiji od njih nego su tamo biciklisti puno brojniji i nekako su postigli da ih se promatra na način kako bi to svi željeli.
Na Jarunu sam prvi puta vidio situaciju da zebra prelazi preko biciklističke staze. Nisam uspio u zakonu o cestovnom prometu pronaći kako se ponašati u tom slučaju, ali od ljudi koji su prelazili tu zebru sijekući biciklističku stazu sam doživio svašta pa mi je puno bolje i sigurnije bilo kada bi ljudi prelazili biciklističku stazu „na divlje“ jer su onda pazili, oni na mene i ja na njih, što mislim da je preduvjet smanjenja nezgoda.
To je jedan od razloga zašto sam protiv previše zabrana i ograničenja, a više za obavijesti i odgovornost. Tamo je ograničenje za automobile 30 km/h. To ograničenje je smisleno u prednjem dijelu jezera, sunčane subote, mjeseca svibnja, kada je promet pješaka, biciklista, rolera, djece na biciklima i rolama velik, ali na zadnjoj strani jezera kišovite siječanjske srijede, stvarno nema smisla.
Nekako mi iskustvo govori da će policija cijelu zimu, na zadnjoj strani jezera hvatati „zločince“ jer se na prednjoj strani ionako nitko ne vozi više od 30 km/h.
Da mi doleti dječja lopta pred kotač, smatrao bih to nesretnim slučajem i ne bi se ljutio ni na dijete ni na njegove roditelje jer znam da nisam u zatvorenoj dvorani. Prihvaćam taj rizik i ne bih zabranjivao djeci da se igraju loptom niti bi zabranjivao unošenje lopte na Jarun.
Kad osjetim nelagodu zbog straha od ozljede, prestat ću tamo dolaziti.
Velikim porazom smatram situaciju u kojoj su, gore navedeni, biciklisti pješice prolazili zebrom preko biciklističke staze i bahato zakoračili iako su vidjeli da sam u naletu treninga. To smatram budalaštinom, odnosno nekulturom. Ne zato što mislim da je moja vožnja svetinja nego zato što je njima svejedno hoće li taj korak napraviti za tri sekunde kad ja prođem, a ja zbog toga moram spustiti brzinu na nulu i ponovno se napatiti da dođem do 30 km/h, ako zanemarimo naglo kočenje i dovođenje u opasnost drugih biciklista i mene samog.
Iako nisam našao odredbu u zakonu, po logici “zebra je svetinja” oni vjerojatno imaju prednost, ali da namjerno i bespotrebno zaustavim biciklistu samo zato što mi to zakon dozvoljava, nema šanse. Ja sam jedan od onih koji mahnu vozaču i pretrče preko zebre kada netko automobilom stane da me propusti. To mi se čini O.K. bez obzira na to što znam da sam ja kao pješak kralj na zebri i što znam da se mogu vući dvije minute i on to mora čekati.
Nekako mi se čini da bi suživot bio ugodniji i s manje nezgoda, bez svih tih pravila, što mogu potvrditi ljudi koji su se našli u prometu u velikim istočnim gradovima. Na prvi pogled sve izgleda kaotično za nas koje se pokušava dovesti u apsolutni red, ali sve nekako funkcionira i na ljudskom nivou se „vidi“ tko će koga propustiti. Nekako mi se čini da svi više paze jedni na druge i nisam siguran da im je statistika lošija od naše gdje je sve propisano. Kroz sve te propise, ograničenja i restrikcije sam dobio dojam da se izgubila ona ljudskost, da ne marimo jedni za druge nego se uzdamo u naše pravo za koje je netko dignuo ruku i briga nas da li je to doista ispravno i prirodno.
Zasmetao me i dio ekipe na rolama koji su se iz opravdanih razloga vozili po biciklističkoj stazi. Stara staza je bila prepuna pješaka i mladih roditelja s kolicima pa je puno rolera također isprobavalo novu biciklističku stazu. Nemam problem s time. Zaobiđem ih i nastavim po svome, stvarno me to ne smeta, ali npr. na mjestu kod male tribine se zbog radova, sav promet odvijao kroz jednu traku (dvije biciklističke). Njih dvije rolaju jedna kraj druge kao i netom prije, kad je promet bio u dvije trake. Zauzele su kompletan prolaz rolajući brzinom cca 10 km/h, zamamno se njišući lijevo desno i uopće im ne pada na pamet da bi na biciklističkoj stazi netko mogao voziti bicikl, brže nego one rolaju.
U tim trenucima sam se osjećao kao da igram igricu u kojoj zaobilazim prepreke koje stalno dolaze. O tome govorim. Daj malo pazi na druge i suživot je moguć.
U svakom slučaju, staza je super i ovim putem bih pozvao sve bicikliste da ju čim više koriste kako bi podignuli kulturu biciklizma u prometu i svijest svih sudionika.
Pozvao bih i na oprez jer je kultura nisko i moguća su čak i namjerna „bacanja klipova pod noge“ ali duboko vjerujem da je na nama da osvijestimo sve ostale sudionike u prometu da nismo kamikaze koji se žele ubiti i koje treba zabraniti nego da smo biciklisti.
Da je to naš stil života i da smo ravnopravni sudionici u prometu koji voze s upaljenim svim senzorima, upravo zbog svijesti da smo mi ti koji će stradati ako dođe do nezgode.
U svakom slučaju, biciklisti su dobili dobru stazu i trebaju je maksimalno iskoristiti. 👍
Ovaj tekst napisao je živi čovjek. To je razlog zašto ste čitajući mogli osjetiti emociju i nije nužno da se slažemo u razmišljanjima. Zaključci i razmišljanja napisani u tekstu proizašli su iz dugogodišnjeg vozačkog iskustva svih kategorija vozila, od koturaljki do šlepera te specijalnih vozila. Kao autor ovog teksta dozvoljavam svima da ga slobodno koriste, dijele i kopiraju bilo koji njegov dio bez obaveze da navode autora.
