Nedavno jedan poslovni partner kaže: “Hej Pero, idemo biciklima do Tučepa, preko Bosne. ideš s nama?” 5 sekundi kasnije… Kad krećemo? Koliko nas ima? Koliko dana traje put? Gdje spavamo? Dugo je trajalo nagovaranje i jedva sam odlučio krenuti na ovaj put. 😉
Situacija je sljedeća, ekipa iz Grenke Hrvatska već treću godinu, uz pomoć sponzora koji podržavaju akciju, odlazi na sedmodnevno putovanje biciklima. Prošle godine su obišli Slavoniju, a godinu prije „Iz Zagreba, preko Like i majstorskom cestom do mora“. Ove godine je sedmoricu veličanstvenih činila vesela ekipa koja je uglavnom bila povezana poslovno, privatno i nešto malo rodbinski. Kako su trojica bili Slovenci naša putešestvija je bila podignuta na međunarodni nivo.
Plan je bio dnevno raditi između 50 i 90 km ovisno o visinskim razlikama koje je potrebno svladati i ovisno o mjestu za spavanje. Imali smo organizirano spavanje, klopu, rafting, ucrtane rute, ma sve do detalja, tako da se organizator može slobodno prebaciti u turističku branšu ako ikada bude bilo potrebe. 😊
POKRET
Krećemo u subotu. Kiša pada kao da je zadnja. 🌧
𝗥𝘂𝘁𝗮: Samobor – Zagreb – Topusko.
𝗕𝗿𝗼𝗷𝗸𝗲: prijeđeno 95,2 km, popeli se na 726 m nadmorske, prosječna temperatura 12C. max. brzina 50,9 km/h, prosječna brzina 19 km/h
Nije mi se malo puta desilo da vozim po kiši, ali da krećem po pljusku i to iz vlastite kuće, nikad. Potpuno natovaren i „zaštićen“ od kiše, krećem, pa što bude.
U Zagrebu, ispred Grenkea skupljam društvo iz Slovenije, dok su trojica naših, s istog mjesta, krenuli ranije ujutro. Dogovor je da se nađemo u Topuskom gdje i spavamo. Do Zagreba sam došao tako mokar da mi je bilo posve svejedno što imam na sebi. Po pitanju odjeće nisam siguran postoji li uopće odjeća koja vas može sačuvati suhim, pogotovo što se i znojimo pa ako je baš sve zatvoreno u plastiku, opet je upitno samo, od čega si mokar, a ne jesi li mokar.
Upoznajem dečke i krećemo. Brezovica, Pisarovina, Lasinja i najzad Topusko. Iako je to lijep kraj, ovaj put nismo mogli uživati u ljepotama jer je prokleta kiša, koja u nijednom trenutku nije prestajala, sve kvarila. Ne nije gušt voziti po kiši.
U nekom trenutku je postalo i hladno, da hladno, tako da smo stajali da bi se ugrijali, iscijedili i eventualno pojeli koju čokoladicu ili energetsku pločicu. Stižemo u Topusko gdje nas je čekala “jutarnja” ekipa. Imali smo apartman jer je hotel bio pun. Pun? Hotel? Eto, nisam ni znao da je Topusko turističko mjesto i da je hotel 28.5. pun.
Presvukli se, dogovorili pranje i još važnije, sušenje obleke, i otišli na večeru. Osim što smo mi bili potpuno mokri, potpuno mokre su bile i stvari onima koji nisu imali prave vodonepropusne torbe i bisage. Ja sam naprijed imao neke koje kao imaju rain cover (ne vrijedi), a iza sam imao poštene vodonepropusne bisage u kojima je sve ostalo suho.
Ako vas ne smeta poprilično socijalistički interijer i atmosfera, restoran hotela u Topuskom je za svaku pohvalu. Ne samo zbog izbora jela i pića, kvalitete pripremljenih namirnica i količine, nego ćete sve to dobiti po vrlo korektnoj cijeni (za hrvatsku). Nismo išli gledati bazene, ali svakako mislim da Topusko ima kapacitet za biciklistički turizam.
Ujutro, kavica, burek, pakiranje i pokret. Opet prokleta kiša. Utješno je bilo to što smo čuli da je od srijede dobro vrijeme. 🥴
𝗥𝘂𝘁𝗮: Topusko – Staro selo – granica – Velika Kladuša – Cazin – Bihać (Kostelski buk)
𝗕𝗿𝗼𝗷𝗸𝗲: prijeđeno 77,67 km, popeli se na 838 m nadmorske, prosječna temperatura 12C. max. brzina 60,5 km/h, prosječna brzina 19,4 Km/h
Praktički cijelim putem nas je pratila kiša tako da opet nije bila neka ljepota za voziti, pokušaji zaštite od kiše su izgledali sve kreativnije tako da nam vreće za smeće i streč folija postaju najvažniji dijelovi opreme, a na granici nas gledaju vidno začuđenih lica. Dolazak na Unu, izgleda, radi vremensku prekretnicu u ovom putovanju. 😃 Prekrasan hotel, restoran s pogledom na slapove zelene rijeke. Ekipa se već potpuno opustila i nakon smještaja bicikala i presvlačenja, odlazimo na zasluženu pivicu,
dvije, tri… i fenomenalnu večeru. Znači, atmosfera za poželjeti, okruženje, bicikli, sutrašnji planovi…. TOP.
Ovo je jedan od skupljih smještaja u kojima smo noćili Hotel Kostelski Buk Bihac , ali nakon ovih kiša i svega, ne mogu reći da nije pasalo. Primili su nas kao vlastitu braću, pospremili bicikle na sigurno i bili na usluzi, baš ono pravo. Sjednemo na večeru, gledamo Unu, restoran vrhunski uređen i pravi konobar s kojim si na TI, od prve sekunde. Bosanski šarm koji volim.
𝗥𝘂𝘁𝗮: Kostelski buk – Bihać – Golubić – Ripač – Orašac – Kulen Vakuf
𝗕𝗿𝗼𝗷𝗸𝗲: prijeđeno 50,35 km, popeli se na 658 m nadmorske, prosječna temperatura 15C. max. brzina 72,6 km/h, prosječna brzina 16,9 km/h
Sljedeće jutro nas čeka put za Kulen Vakuf. Imali smo jednog vrhunskog dečka koji je stalno malo kasnio ⏰, a s druge strane i neke koji nisu nikako voljeli to kašnjenje (pravi poslovnjaci) 😉. Nije zgodno, pogotovo kad imaš hrpu opreme na sebi i pod sobom, potpuno spreman, nekoga čekati.
Nije puno trebalo da ekipa smisli što i kako. U par minuta je napravljena nova GPS ruta te podijeljena u grupi dok je originalnoj ruti promijenjeno ime. Mi smo krenuli i poručili mu da nećemo brzo voziti i neka nas stigne. Gospodin je imao rutu koja je bila duža za cca 34 km i 700 m “visinaca”. I tako, dok smo pili kavicu već nakon desetak kilometara, u centru Bihaća, netko je umirao u vlastitom znoju i do istog mjesta prevalio preko 40 km. 😰
Sve je na kraju ispala vrhunska zafrkancija i (ne)zgoda je bila lajtmotiv za zezanciju do kraja putovanja. Moram priznati da sam u nekoliko trenutaka, kad bi se odvojio i kad mi se nisu poklapale GPS lokacije, pomislio, nije valjda da sam žrtva neke spačke.
Vožnju bicikla uz rijeku Unu, ne može pokvariti apsolutno ništa, osim ako ti pukne lanac. 😱 Na potpuno novom i poprilično plaćenom biciklu je pukao lanac. Kako smo bili blizu Kulen Vakufa i cesta je bila uglavnom ravna ili nizbrdo, odlučili smo samostalno organizirati biciklističku šlep službu pa samo vukli prijatelja dok bi nas držao za rame, s time da smo organizirali leteće izmjene kako se koji od nas umorio. Vrh!
Mislim da nam ni vlak, nikada ne bi zapeo u snijegu 🤝
Smješteni u Rafting centru Kulen Vakuf imamo jedan dan odmora koji koristimo za rafting i servis bicikla kod lokalnog iznajmljivača bicikala. Nas nekoliko najluđih, nismo propustili okupati se u Uni iako kažu da je imala samo 12 stupnjeva. ❄️
Spavamo u Apartmani Galijasevic na samoj obali Une i istovremeno u centru grada. Vrlo korektan i povoljan smještaj, i naravno, pristupačni domaćin. Interesantno je bilo i to da se u Kulen Vakufu održavao šahovski turnir pa smo imali prilike upoznati i podružiti se s Emirom Dizdarevićem, šahovskim velemajstorom te majstorom Zoranom Runićem Runom . Dečki su bili TOP i pravo je zadovoljstvo i iskustvo sjediti s njima za stolom.
To je ona situacija u kojoj se i najpričljiviji pretvore u 👂. Moram napomenuti da je pobjedu odnio Jurica Srbiš, mladić iz Zagreba.
RAFTING
Na mjestu gdje smo ulazili čamcem u rijeku upoznajemo par iz Francuske koji putuju biciklima do Grčke. Spavaju u šatoru tako da potpuno slobodni putuju i uživaju. Bez problema bih se mogao vidjeti u njihovoj koži. Vesele Francuze smo počastili pivom, nazdravili za put i otisnuli se na rijeku. 🚣♂️
Sam rafting nije nešto pretjerano adrenalinski iako se ne može osporiti sva ljepota prirode kroz koju vodi ruta. Ako imate dobro društvo i volju za veslanjem između nazdravljanja pivom, veselje je zagarantirano.
Sljedeće jutro nas obasjava pravo pravcato sunce. ☀️😀
𝗥𝘂𝘁𝗮: Kulen Vakuf – prekrasna priroda – Martin brod – prekrasna priroda – prekrasna priroda – prekrasna priroda – Drvar
𝗕𝗿𝗼𝗷𝗸𝗲: prijeđeno 74,77 km, popeli se na 1355 m nadmorske, prosječna temperatura 29 C. max. brzina 69,8 km/h, prosječna brzina 13,3 Km/h
Kafica, burek i to… Krećemo prema Drvaru. Danas smo se odlučili odvojiti od ekipe i ići težom stazom. Dva brata iz Slovenije. Jedan na vrhunskom full suspension oldtimeru švicarske proizvodnje, drugi na potpuno novom hartailu i ja na gravelu, smo odlučili ići težom stazom koja se sastojala od vrlo teških makadamskih uspona, šumskih puteva, ceste, sela, visoravni… Slovence ćete vrlo lako prepoznati među biciklistima. To su oni koji nikako ne mogu shvatiti razliku između brijega i ravnog. 😁
Istina je da sam ja bio naj natovareniji, ali su mi na svakom brijegu odmaknuli kao da se voze po ravnici. Ovo je bila najteža dionica, svakako i najljepša. U jednom trenutku je zahtjevan makadamski put brojio 15% nagiba i moram sam sebi odati priznanje što sam sve odvozio praktički bez hodanja (hodao sam možda desetak metara i to zbog potpuno razrovanog puta).
Prijateljima iz Slovenije je to bila tek vožnjica. 😉
U jednom trenutku smo vidjeli putokaz za izvor Krke 5.7 km i rekli: „kad smo već tu, idemo ga pogledati i napuniti bidone“. Put je bio naravno u kontra smjeru od onoga što smo trebali ići. Bio je i jako zahtjevan u smislu uspona i spuštanja po makadamu i kamenju. Nakon popriličnog lutanja bez signala na mobitelima, došli smo do zaključka da je onaj mali fotoaparat na znaku (vidi sliku) predstavljao neki viewpoint od kuda se vidi izvor, a ne izvor.
Tko nema u glavi, ima u nogama, ali pitanje je, ima li u bidonima?
Izvora nije bilo, ali nije više bilo ni vode u našim bidonima. Kamen gori, sunce prži, a mi ostajemo bez tekućine. Nije bilo baš zgodno 🥶
Taman kad smo počeli dijeliti posljednje gutljaje, odnosno polugutljaje, pojavljuje se neki potočić uz put. Nakon nekoliko sekundi rasprave, je li pitko ili nije, spuštamo se, pijemo i punimo zalihe. Samo koji kilometar dalje, nailazimo na “tatu” od tog potočića. 😃 Protočno jezerce sa sjenicom i klupicama za odmor.
Malo smo se isplahnuli, odmorili i ponovno napunili bidone s vodom.
Uspon, uspon, uspon i u jednom trenutku se „izravna“ slika. 😃
Imamo pred sobom nepreglednu zelenu visoravan (iznad Drvara) s vrhovima, također zelenih planina. Uživajući u pejzažu, u daljini ugledamo krdo konja. 🐎🐎🐎
Kako smo se približavali komentiramo i sve više sumnjamo da se radi o divljim konjima. Nismo išli tako blizu da bi vidjeli imaju li potkove, ali sve ostalo je ukazivalo na to da se radi o divljim, potpuno slobodnim kojima. Takvi trenutci se ne mogu prenijeti riječima ni fotografijom, tamo jednostavno treba biti.
Spuštamo se prema Drvaru i navigacija nas vodi kraticom po MTB stazi, ali početak je bio tako žestok da smo se zbog mog gravela ipak odlučili vratiti na cestu i ići okolnim putem. Siguran sam da bi nekako odvozio, ali sa svim bisagama i torbama jednostavno nije bilo nimalo privlačno ići „okomito“ dolje. Nakon dugog spusta prolazimo kroz Drvar i drvarsku dolinu nakon koje nas čeka skoro sat vremena popriličnog uspona do Etno Selo Dodig. U Etno selu Dodig, gdje smo imali organizirano spavanje, nas je već čekala nijansu manje luda ekipa, koja je išla „normalnim“ putem.
Prekrasno mjesto u prirodi, vrlo ugodan domaćin i spavanje u bungalovima uređenim kao prije 100 godina. Super, super, super.
Obzirom da smo ujutro kretali prije nego gazda dolazi, dobili smo sendviče za put i dogovorili da samo “zalupimo” vrata. Siguran sam da ih nismo zauvijek “zalupili”. 🤞
Za nevjerovati, ali ujutro nas opet budi sunce.
𝗥𝘂𝘁𝗮: Drvar – Prekaja – Rore – Glamoč
𝗕𝗿𝗼𝗷𝗸𝗲: prijeđeno 70,6 km, popeli se na 906 m nadmorske, prosječna temperatura 30 C. max. brzina 58.9 km/h, prosječna brzina 17,3 km/h
Spustili se u Drvar na kavicu i zatim put pod kotače. Opet prekrasna priroda. Putevi nas vode preko proplanaka, kroz doline, pa se u nekom trenutku spojimo s rijekom, zatim se opet odvojimo, malo kroz šumu pa nazad na cestu. Malo se odvojimo, pa se pričekamo, negdje popijemo kavicu/pivicu pa opet dalje i tako opušteno cruzamo do Glamoča.
Ruta je bila praktički cijelo vrijeme paralelna s hrvatskom granicom i što smo bili bliži moru tako je i rasla temperatura, do te mjere da smo na trenutke poželjeli barem sat vremena iz onih dana s početka puta. Hotel Split nam je odredište. Skroman, ali čist i uredan hotel. Noćenje i doručak 15 eura. Glamoč je malo mjesto koje je izgledalo dosta živahno. Nije ništa specijalno, ali za povoljno „prelomiti“ put i također povoljno se počastiti vrhunskim bosanskim gatronomskim dostignućima, svaka preporuka.
𝗥𝘂𝘁𝗮: Glamoč – Priluka – Livno – Golinjevo – Buško jezero – Etno selo Grabovica
𝗕𝗿𝗼𝗷𝗸𝗲: prijeđeno 74,8 km, popeli se na 787 m nadmorske, prosječna temperatura 31 C. max. brzina 67 km/h, prosječna brzina 22.5 Km/h
Jutro tek je svanulooo, nježno me dodirnulooo…🌤
Krećemo zajedno, ali se ubrzo odvajamo u dvije skupine i dogovor je u Livnu na kavi. S jednim biciklom smo imali problema praktički cijelim putem iako je bio potpuno novi. U Livnu vlasnik odlučuje naći servis i riješiti stvar tako da dvojica kreću u rješavanje problema s biciklom, a mi ostali nakon kavice i okrijepe idemo dalje. Mi smo opet uživali u prekrasnoj Bosni, dok su ova dva prijatelja iz Slovenije rješavali bicikl, nekoliko piva, upoznali neke nove prijatelje, servisere i problematični bicikl, skoro do zadnjeg šarafa. Mi smo za to vrijeme, polako ali sigurno napredovali prema Buškom jezeru. Stižemo na točku s koje se otvara pogled na jezero.
Vauu 😲
Gledamo u sjeverne padine planina kojih se južne padine nalaze u Hrvatskoj. Gledamo sa zadnje strane one poznate vjetrenjače koje se vide s našeg autoputa. Eco-selo Grabovica je možda i najljepši objekt u kojem smo boravili na putu. Razvedeno dvorište, konji, restoran, sobe, terasa, sjenice, klupice,…. i naravno, pogled na jezero. TOP!
Na brzaka smo bacili nešto u „kljun“, riješili dehidraciju pivom i zaletjeli se na kupanjac u jezero. Dočekala nas je iznenađujuće lijepa šljunčana plaža i voda vrlo ugodne temperature. Odlazak na kupanje je iziskivao dodatnih 32 km, ali šta je to za nas mladiće? Pih😜
Polako se svi okupljamo te se nakon tuširanja i spremanja bicikla, spuštamo na večeru originalnih bosanskih pita i bureka. Nekoliko protvana s različitim kombinacijama ostavljaju bez daha. Večernje druženje i prepričavanje dogodovština po putu, te lagano u krpe.
𝗥𝘂𝘁𝗮: Buško jezero – Brekalo – Cista Provo – Zadvaje – Gornja Brela – Makarska – Tučepi – Hotel Laurentum
𝗕𝗿𝗼𝗷𝗸𝗲: prijeđeno 74 km, popeli se na 746 m nadmorske, prosječna temperatura 33 C. max. brzina 54 km/h, prosječna brzina 19.4 km/h
Jedino što je ljepše od večeri u Etno selu Grabovica jest jutro u Etno selu Grabovica. Izlazak sunca, neprocjenjivo. Nakon obilnog doručka i kavice, lagano krećemo kružiti oko prekrasnog jezera i zatim u borbu s jednim od posljednjih uspona prije spuštanja na 0 nadmorske, odnosno u ravninu s morem. Zelene pejzaže polako zamjenjuje siva boja kamena, počinje se osjećati miris mora (smilje, lavanda, kadulja…) i ova naša putešestvija polako dolazi kraju.
Nakon granice i ulaska u HR kreće spuuuust pa opet malo uspon i u jednom trenutku pukne pogled na more. To je trenutak kojem se mi kontinentalci veselimo cijeli život. Od najranije mladosti i dan danas jednako doživim onaj trenutak kad ugledam more. 😘
Spuštamo se.
U jednom trenutku smo poljubili kanjon Cetine, ali je rijeka krenula u drugom smjeru pa sam joj morao obećati da ću ju uskoro posjetiti i proći cijelim kanjonom.
Eto nas, ponovno doma iako smo po udaljenosti upravo najdalje od vlastitih kuća. Vrhunski Hotel Laurentum na samoj obali u ulici vrlo znakovitog imena „ Kraj“. 💪🦵💪🦵
Primili su nas kao kraljeve, lokacija, doručak, vrlo simpatičan i uslužan gospodin na recepciji, ma ono…👌 Svugdje napominjem kako su nas primili, iz razloga jer nismo baš reprezentativni gosti za poželjeti. Kad se nalaziš u skupini sedam, natovarenih, glasnih, zahtjevnih, a vrlo često i mokrih ili barem znojnih biciklista koji sad moraju negdje pospremiti bicikle, jako su žedni, pa sve oko papirologije treba biti čim prije, moraju poskidati torbe sa bicikala, nešto malo zašarafiti, a ostajete samo jednu noć… jasno je da posebno cijeniš odnos osoblja hotela/apartmana iako znaš da im je i posao da budu ugodni i na usluzi.
Čestitamo jedni drugima na dobro odrađenom poslu i još bolje “potrošenom” tjednu. Smještamo se u sobe, trk na kupanje i naravno, zasluženu hidrataciju. Piva je pasala kao da je od zlata, a nakon Bosne nam se učinilo da i košta kao da je od zlata, ali neka.
Večeru i druženje smo imali organizirano u Konoba Ranč-Tučepi vrlo blizu hotela. Prekrasan ambijent, dizajnirano sve do najsitnijeg detalja, vrhunska klopa, odlično vino kuće i živa glazba, nagovorili su nas da ostanemo zadnji od zadnjih od zadnjih. Nakon što prođeš preko 500 km na biciklu, koliko može biti naporna večer uz vino, klopu i dobro društvo? Pukla je tu i pjesma i svašta nešto 🤫😁
Drugo jutro po nas dolazi prijatelj i strastveni biciklista, kombijem namijenjenim za prijevoz bicikala i vozi nas cijelim putem nazad, doma, ali ovaj put, ravno po autoputu. Mission done 👍
UKUPNO
𝗥𝘂𝘁𝗮:
Samobor – Zagreb – Topusko – Bihać – Kulen Vakuf – Drvar – Glamoč – Buško jezero – Makarska – Tučepi
𝗕𝗿𝗼𝗷𝗸𝗲:
Prešli smo ukupno (ja) 517,5 km, svladali 6.591 m uspona, max, ostvarena brzina je bila 72,6 km/h, a ukupna prosječna brzina 18,25 km/h
BICIKLI
Tri trekking bicikla (Bergamont, KTM i Kross), jedan MTB hardtail Corratec, jedan MTB full suspension Red bikes (vrhunski oldtimer iz 2007.) i dva gravela (Merida i moj Specialized).
Imali smo četiri bušenja guma (nijedna moja) i praktički bez ijednog drugog problema osim Corarateca koji je bio potpuno novi i izgleda da nije bio složen kako treba (niti isproban prije puta) pa je cijelim putem radio probleme svojem vlasniku, odnosno tek u Livnu nalazimo servisera koji je u stanju poigrati se s najnovijom tehnologijom i srediti stvar kako treba. Nakon toga je bio najbrži, ali džabe jer se nitko nije htio utrkivati. 🤪
Imali smo i jedan pad koji nas nije spriječio u daljnjoj uživanciji pa možemo reći da nije bilo strašno.
EKIPA
Kao sportaši/biciklisti, vrlo različitih mogućnosti, ali u glavi svi spremni za ovakav poduhvat. RESPECT!
Često mi se dogodi da primijetim kako mnogi ljudi sanjaju da će jednom otići biciklom na more. Imam poruku podrške za takve. Jednostavno sjednite na bicikl i odite. Iako izgleda puno, nije to neostvarivo i biciklistički napor vrlo rijetko ostavlja teške posljedice sljedeći dan, što znači da do stotinjak kilometara dnevno može prevaliti skoro svatko. Ako tu stotku skromno podijeliš s 15 km/h prosjeka, ispada da je potrebno šest i pol sati vožnje. Tri ujutro, pa veliki odmor i tri popodne, to je to.
Iako je u društvu uvijek bolje, moram reći onima koji se već dugo dvoume i nikako da nađu ekipu. Ja sam prvi put na more otišao sasvim sam i to mi je bilo jedno od najljepših biciklističkih iskustava.
Ah, da, ekipa…
Kao ljudi, TOP od prvog do zadnjeg i iako smo svaki na svoju ruku, sve nas opet povezuju neke stvari, a prvenstveno želja za akcijom, opuštenom akcijom. Vrlo jednostavni, bez presinga, tako da smo, uz pokoju dobronamjernu spačku, funkcionirali savršeno.
To je važno, i s obzirom na to da sam samo djelomično poznavao ekipu i to samo poslovno, bio je svojevrstan rizik provesti 8 dana od 0-24 s „nepoznatim“ ljudima, ali tko ne riskira i ne profitira, tako da sam dvostruki dobitnik. Osim vrhunskog putovanja, dobro sam upoznao i nekoliko odličnih ljudi.
BOSNA:
Savršena zemlja za opušteni turizam i ako se dvoumite kuda krenuti biciklima, Bosna zaslužuje apsolutne preporuke. Iako je naš glavni organizator vrhunski odradio posao, moram reći da bi možda čak i bolje bilo da smo jednostavno išli bez ikakvih rezervacija. Zbog toga što smo imali dogovorena sva noćenja, morali smo voziti dva puna dana po kiši.
S druge strane morali bi ranije dolaziti na odredišta ako bi svaki dan tražili spavanje ili pak imati šatore za prenoćiti bilo gdje. Ne znam, isprobat ću i tu varijantu, sigurno.
Bosna oduševljava pejzažima, rijekama, jezerima, slapovima, tu su planine, zelene visoravni i sve je to zamotano u dozu divljine koja meni osobno jako paše. Npr. kad smo došli u Makarsku koja je turistički puno razvijenija, nije mi to bilo to, i ono najvažnije, tri pive u Makarskoj koštaju kao noćenje i doručak u Glamoču.
Da se vratim na Bosnu.
Priznajem, uvijek kažem da volim sve ljude, ali Bosance, zeru više. Ne mogu si pomoći, paše mi taj njihov… jednostavno mi paše. I Zemlja i ljudi odišu nekim šarmom. Što je najvažnije, tamo se može boraviti bez puno ustezanja, po vrlo pristupačnoj cijeni.
Kava 4 kn, piva 8 kn, pizza 12 kn, klopa i cuga u restoranu max. 100 kn. fora je i to da svi primaju sve tri valute s kojima smo raspolagali. Znači, čak i na kiosku možeš platiti eurima, konvertibilnim markama ili kunama. Tečaj je, 1 euro – 2 marke – 8 kn i nema ovdje jedan tečaj , tamo drugi i tako. Svuda je isti i točka.
Jedina zamjerka bi bila to što se u Bosni, na vruće i znojne bicikliste, konstantno zapikavaju i pokušavaju vam sisati krv, takozvane konjske muhe. Ne kužim kako zamijene četiri noge sa dvije noge i dva kotača, ali gdje god bi se zaustavili, one bi nas napale kao da nema drugih konja u blizini. 😊
Najveći problem je to što lete skoro 25 na sat tako da moraš poprilično stisnuti pedalu da im utekneš.
Već na putu nazad smo počeli kovati planove za sljedeću godinu i skoro smo sigurni da ćemo potegnuti još dalje na istok, jugoistok.
Osim samog putovanja, ja sam imao i specijalan zadatak. Testiranje vrhunskog grevela. Najnoviji model Specialized Diverge E5 elite, čiju ćete recenziju moći pročitati za koji dan.
U svakom slučaju, stay tuned…
