Na test bicikala smo dobili jedan sasvim neobičan električni bicikl – Giant Delivery E+. Neobičan u smislu da je napravljen za dostavu ili prijevoz tereta. Kako bismo se ulovili u koštac s ovim „električarom“ i da napravimo dobru recenziju bicikala, bilo je potrebno prvo izvršiti vizualni pregled da vidimo s čime raspolažemo.
TEHNIČKE OSOBINE
Vrlo skladno dizajniran, baterija integrirana u ramu na oko ne odaje dojam robusnosti i čvrstine kakvu ćemo susresti u vožnji. Jednostavne i diskretne linije ne narušava čak ni gepek ovećih dimenzija koji je smješten straga s time da postoji nosač i na prednjem kraju bicikla tako da ostaje mogućnost montiranja čak dva prtljažna prostora. Ako ga montirate naprijed , prtljažni prostor uvijek stoji ravno, bez obzira na zakrenutost upravljača. Udobno sjedalo i položaj za upravljačem daju naslutiti da je vrlo lako provesti sate na ovom biciklu bez da osjetite bolove u stražnjici leđima ili zapešćima. U standardnoj verziji opremljen je s dva svijetla naprijed i jednim crvenim otraga tako da ćete sigurno vidjeti i biti viđeni što je vrlo bitno ako se smucate po gradu ili vozite na lokalnoj cesti u sumrak ili kada padne noć. S obzirom na to da nema suspenzija, gume su jedino što će odraditi posao amortizacije stoga ne čudi izbor malo deblje varijante s profilom koji je uglavnom namijenjen za vožnju asfaltom.
Headset je odabran vođen politikom trajnosti i izdržljivosti. Dimenzija je kao kod nekog dobrog downhill bicikla tako da ne morate brinuti ni kod full opterećenog bajka, on radi savršeno.
Bočno, s obije strane, nalazi se prostor za reklamu vaše firme, a ispod motora je smještena dvostruka nogica tako da vaš bicikl pri punom opterećenju vrlo lako dignete na nogar osim toga, kada je opterećen ili imate u koferu neke tekućine moglo bi biti pogubno naginjanje na bočni nogar.
“Disk kočnice garantiraju pravovremeno zaustavljanje, a ugrađeni mehanizam za zaključavanje garantira da nećete tako lako ostati bez bicikla.”
Disk kočnice garantiraju pravovremeno zaustavljanje, a ugrađeni mehanizam za zaključavanje garantira da nećete tako lako ostati bez bicikla. Bicikl smo nosili po stepenicama i nije da se ne može ali samo bi se lud čovjek odlučio na ovaj tip krađe, ispred neke firme ili trgovine dok vozač obavlja dostavu.
Glavni krivac vašeg uživanja u poslu nalazi se na najnižoj točki i nosi oznaku Yamaha. Motori poznati po trajnosti i izdržljivosti savršeno odrađuju svoj posao, a senzor okretnog momenta dozvoljava vam da dozirate snagu koju motor ispoljava što je super kada se nalazite u pješačkoj zoni pa vozeći slalom među ljudima niste oduševljeni trzajevima i naglim startovima kakve jeftiniji motori znaju priuštiti.
Kruna kompletnog pogona je belt drive odabir prijenosa snage. Naime, ovaj sistem je nečujan, nema podmazivanja, trajnost je neupitna stoga za osobu koja se bavi dostavama jednostavno nema mana. Jedina stvar koja nam se na oko nije sviđala je odabir single speed prijenosa. Vidi se po svim dijelovima da je Giant radio na trajnosti i sa što manje kompliciranja ali skuplja i bolja varijanta s centralno smještenim motorom ima jednu veliku prednost u odnosu na jeftiniju i znatno lošiju varijantu motora u zadnjem kotaču, a to je što se iza motora pozicionira klasični mjenjač koji vam garantira i maksimalnu brzinu ali i svladavanje najtežih uspona. Istina, takav mjenjač nije moguće staviti u slučaju pogona remenom ali vjerujemo da će ubrzo u nabu biti smještene barem tri brzine kako bi mogli juriti i najstrmijim cestama.
KRENULA JE VOŽNJA
Isključili smo punjač i sjeli na bicikl. Na vrlo jednostavnom kontroleru ističu se dva velika gumba kojima odabirete stupanj asistencije , jedan mali za on/off funkciju i drugi mali za paljenje/ gašenje svjetala. Kako bi stvar bila vjerodostojnija, montiramo na prtljažni prostor veliki Glovo kofer/torbu i krećemo.
Stavili smo asistenciju u automatski mod u kojem mozak bicikla sam određuje stupanj asistencije i krenuli. Već nakon par desetaka metara stopili smo se s biciklom. On je jednostavno udoban i podatan za vožnju. Brzina kojom dostiže zakonski ograničenih 25km/h je iznenađujuća ako uzmemo u obzir da je bike dosta težak i robustan. Kad dosegnete 25km/h , nema trzanja kao kad se na motociklu uključi blokada, on jednostavno prestane pomagati tako da smo se u par navrata našli u situaciji da idemo i znatno više od 25 ali još uvijek vrtimo pedale. Nakon nekoliko kilometara nailazimo na uzbrdicu od 12 stupnjeva, namjerno smo odabrali ovaj put da mu „izvadimo mast“ međutim tu se potvrđuje jedina prava zamjerka koju smo predvidjeli na početku.
Iako se radi o ekstremnom usponu kakav ćete rijetko sresti , nije bilo zgodno dignuti se na pedale, a to nam je bilo potrebno da ga, unatoč struji, svladamo. Ako radiš posao vjerojatno ti nije do nepotrebnih, brzih uzdisaja. Već nekoliko sekundi nakon što smo svladali uspon, slijedi nešto blaža ali duža nizbrdica. Oduševljenje nije splasnulo do samog dna. Toliko smo uživali u spustu da smo tek kasnije na GPS tragu uvidjeli da smo se vozili punih 60km/h. Ne da se nije osjetila brzina nago je ta savršena mirnoća u kombinaciji s gumama koje upijaju višak vibracija dovela do toga da ni u jednom trenutku nismo poželjeli kočiti.
Na vijugavim cestama prema Samoboru smo isprobali gume i jednostavno je nevjerojatan kut naginjanja koje dozvoljavaju. Osjećali smo se kao na kakvom supermoto motociklu. Bicikl se u zavoju ponaša kao na tračnicama s time da dozvoljava korekciju i u sredini zavoja. Nismo ih uspjeli dovesti u krizu jer nam jednostavno još veće naginjanje ne priliči dostavnom biciklu. U svakom slučaju, uz tišinu i mirnoću najveći plus dajemo upravo ponašanju u zavoju.
Obavezna kavica u Bus stop cafe baru u Samoboru prije nego krenemo na dugometražno testiranje.
Zadatak je potrošiti bateriju. Ponijeli smo punjač, odjeću, ruksak s hrpom papira, knjige, neke dijelove kućanskih uređaja za servis, gablec, cugu… i Glovo torba je još uvijek bila polu prazna. Treba probati predvidjeti kada bi se mogla potrošiti baterija kako bismo do prve utičnice što manje vozili „na žgance“. Starom cestom do Podsusedskog mosta je prošlo u trenu. Iako se na specki vozimo puno brže od 25km/h, ovih zakonski ograničenih 25km/h dozvoljava i pad koncentracije i uživanje u krajoliku i mir za volanom.
Nakon prijeđenih 32,5 km gasi se prva od 5 točkica koje označavaju napunjenost baterije. Prelazimo most i po Staroj samoborskoj nastavljamo do podvožnjaka na Škorpikovoj. Sve funkcionira savršeno , ništa ne škripi, ništa se ne trese i onu prvu zamjerku penjanja na pedalama smo već odavno zaboravili. Prelazimo u Gajnice, malo kroz kvart pa na Bolonju kojom vozimo do Črnomerca. Od Črnomerca prema centru vozimo se po tračnicama. Biciklu je potpuno svejedno da li ga vozite po asfaltu, po kockicama između šina ili po samim šinama, guma jednostavno drži i ne upada tako da je to još jedna stvar na koju ne morate paziti. Uskoro stižemo do matičnog gnijezda ovog bicikla, Giant Zagreb trgovina na dva kata. U središtu Zagreba vjerojatno i nema bolje opremljene singl brand trgovine.
Delivery je pomislio da će biti parkiran u izlog da mami poglede lokalnih dostavljača i nije ni slutio da prava vožnja tek počinje.
Penjemo se na Ilicu i pravac Trg. S obzirom na to da nismo imali u planu još nekih uspona, probali smo doći do Katedrale. Taj uspon, Delivery je svladao kao da se ništa ne događa. Nastavili smo dalje prema stadionu. Kroz gradski promet nema nikakvih problema. Bike je startan dovoljno da nijednom automobilu u stvari ne smetate, a još uvijek mu širina dozvoljava da se provlačite među automobilima što vam garantira prvo mjesto na semaforu.
Nakon stadiona krećemo prema Bundeku. Na biciklističkoj stazi je kralj s time da iako volimo juriti , ovdje je stvarno dobro ograničenje brzine jer do 25km/h stvarno možete reagirati i na pješake koji naglo promijene smjer kretanja ali i na psa koji je potrčao za lopticom ravno preko biciklističke staze. Na Bundeku je u tijeku Floraart i tu, u gužvi, dolazi do izražaja senzor momenta u pogonu koji vam dozvoljava da se vozite 3 na sat bez trzaja i iznenađenja jer naravno da vašu pojavu nitko ne primjećuje kada se šuljate kao crna pantera koja je ugledala plijen.
Na Bundeku uzimamo kratak odmor iako ne znamo od čega. Je prešli smo preko 50 km i ugasila se i druga lampica potrošenosti baterije ali mi se nimalo nismo potrošili. Što se čeka. Da bi stvar bila potpuna od Bundeka do Jaruna vozimo po nasipu. Makadam , trava, kolotrazi ……ništa njemu ne smeta. Rekli bi Zagorci, same gas. Negdje po putu, na cca 65km se ugasila još jedna lampica napunjenosti baterije.
Malo đir po Jarunu i polako prema doma. Ljubljanska , Škorpikova, Podsusedski most pa preko Kerestinca do Rakovog potoka. Tu se, na 80km ugasila predzadnja lampica i ostali smo na zadnjoj. Mislili smo otići na Staru karlovačku svladati onaj veliki uspon poslije Rakovog potoka pa preko Galgova u krug ali na 86km je zadnja lampica počela treptati crveno.
Bicikl vam smanji asistenciju na minimum. Ona vam pomaže toliko da imate osjećaj da vozite obični bicikl. Tako smo stigli do početne točke ovog testa. Treba uzeti u obzir da smo vozili u asistenciji „automatik“, da smo cijelo vrijeme bili na maksimalnih 25km/h, svijetla su cijelo vrijeme bila upaljena ( jer se pale automatski kada upalite bicikl) i da test vozač ima 90kg.
Promjena svakog od navedenih parametara bitno može promijeniti (u ovom slučaju produžiti) kilometražu koju ćete napraviti. Baterija se skida, moguće ju je puniti na biciklu ali i na uredskom stolu, a za cca sat vremena pokazuje oko 60% napunjenosti. Dok pojedete gablec ili kasni ručak, Delivery je spreman za još kojih pedesetak kilometara.
ZAKLJUČAK:
Odličan bajk za svoju namjenu. Uvoznik tvrdi da će do prvog servisa proći i 20 000km. Iako se čini da su to servisni intervali kakvog dostavnog kombija ili kamiona ovdje se ipak radi o biciklu, a nakon provedenog dana na njemu vjerujemo da je to stvarno istina.
Cijena od 25 000 kn itekako je opravdana za ovaj „tenkić“, kvaliteta je vidljiva na prvi pogled, a osjećaj u vožnji je tako dobar da će vam podsjetnik na cijenu biti samo rata koju treba platiti ako ga niste platili odjednom ali već nakon prve vožnje opet znate da je ova kupnja bila dobra odluka. Kad ugrade tri brzine u nabu to će biti dostavni bicikl za apsolutno sve terene kojima se biciklom može proći, do tada će ponekad biti potrebno odvojiti stražnjicu od udobnog sjedala i nagaziti na pedalu. Jasno, mislimo na ekstremne uzbrdice kakvih u Zagrebu skoro da i nema.
P.S. Bilo je simpa kako su nam drugi „Glovo“ biciklisti mahali kao da smo kolege, ali uglavnom ne bi skidali poglede s našeg konjića.
