Neki dan sam imao jednu vrlo važnu ulogu. Trebao sam skupiti hrabrosti izaći pred klince trećeg i četvrtog razreda Osnovne škole Mihaela Šiloboda iz Sv. Martina pod Okićem i održati im predavanje o osnovama biciklizma, osnovnim dijelovima bicikla, na što moraju paziti i onome što svi biciklisti moraju znati, promijeniti probušenu gumu. Iako s tematikom nemam problema i osjećam se dosta sigurno, moram priznati da nije jednostavno sat vremena zadržati pažnju djece i pritom ih nešto naučiti.
Na samom startu mi se kao predavač pomagač pridružio mali Noa koji je aktivni član BBK Krpelj i zna skoro sve. U Samoboru postoje dva vrlo jaka brdsko biciklistička kluba, Šišmiši i Krpelji. Organiziraju brojne evente i kao lokalna ekipa pomažu organizatorima praktički svih događanja u Samoboru, a vezanih za biciklizam.
Imali smo lijepo vrijeme s time da nas je nekoliko puta poškropila kišica, ali je to dodatno veselilo klince tako da nismo ustuknuli i prekinuli biciklistički sat domaćinstva. Na svako moje ili Noino pitanje imali smo ruke u zraku s time da su neki klinci, koji možda na matematici nikada ne dižu ruku, ovaj puta bili najaktivniji.
Nismo svi za sve, ali smo na ovom satu svi naučili dijelove bicikla i koja im je funkcija na samom biciklu. Naučili smo kako se bicikl naslanja na zid, ogradu ili neki čvrsti predmet, a da smo sigurni da neće pasti. Možda zvuči smiješno, ali vrlo mali broj ljudi ovo radi kako bi trebalo. Naučili smo i što moramo imati uvijek „pri ruci“ kad sjedamo na bicikl i naučili smo kako promijeniti probušenu gumu.
Ovaj dio se sastojao od teoretskog dijela, zatim pokaznog, a nakon toga su klinci i sami probali promijeniti gumu. Interesantno je bilo i to da su u praktičnom dijelu cure bile puno aktivnije. Je li to zbog toga što ih više zanimaju bicikli ili jednostavno u tom uzrastu imaju više hrabrosti, ne znam. Svakako je bilo lijepo gledati kako klinci skidaju vanjsku gumu, traže predmet koji nam je gumu probušio, mijenjaju zračnicu te vraćaju vanjsku na mjesto i u konačnici pumpaju i vraćaju na bicikl.
Bilo je tu još dosta sitnica koje ne možemo nabrajati, interesantnih pitanja i odgovora pa i smijeha, pogotovo kada su saznali da biciklisti nose „pelene“, tako da je sat vremena prošlo kao mali odmor, a klinci su naučili nešto što bi im jednom doista moglo zatrebati.
Svakako hvala svoj djeci na pažnji, mojem malom slučajnom pomagaču na pomoći i nadam se da je i ovaj sat domaćinstva dao svoj mali doprinos da samoborska biciklistička scena bude još jača i da klinci prigrle ovu zdravu naviku kao način života.
